Novosti

23.01.2018

Alain Delon i krnička Rokova

Aktualna  bizarna ispovijest velikog francuskog  glumca i  bivšeg ljepotana  Alaina Delona da ne žali što će umrijeti jer mu je ova naša epoha mrska i na koju mu se (kao i meni) povraća, podsjetila me je na jedan žovijalan ljetošnji sustet s ovećom grupom mještana Krnice, dopadjivog i gostoljubivog mjestašca na sjeveroistočnoj obali Istre.  (Ljeti je Krnica čarobna, živahna i mirisava, a zimi klonula i pusta kao i većina sličnih sela i zaselaka unaokolo.)

Depresivno stanje Delonovog staračkog duha je takvo (pojašnjava velikan svjetskog glumišta i sineast) jer je sve što ga okružuje lažno, iskrivljeno i podlo...“Nema više poštovanja. Niko vam više ne daje riječ. Sve se gleda samo kroz novac. Mediji govore samo o zločinima... Znam da ću napustiti ovaj svijet bez žaljenja...“, rezignirano poručuje Delon kao da se zauvijek oprašta od samoubilačkog globalnog poretka.

Iste ili slične kletve, stajališta i poruke slušao sam, dakle, i one ljetne avgustovske večeri na tradicionalnoj pučkoj fešti u Krnici, na Rokovu - danu sv. Roka, sveca i zaštitnika ovog zavodničkog istarskog mjesta. Bilo je to veče kulturno-zabavnog obilja koje se ovdje tradicionalno organizira usred osmog mjeseca. Primarna ciljna skupina su, ako sam uspio skužiti, domaći mladi i stari svijet, ali ni sve brojnijim turistima u ovom pitoreksnom mjestašcu izniklom iz stijenja, nije bilo mrsko tancati, pjevati i ispijati lokalna vina i sve ostalo što im je moglo priteći na ovom razdraganom vašaru. Upratio sam da je te večeri kroz zgusnute narodne mase zvrljio i netom izabrani novi općinski načelnik, uznosit i usamljen, bez pomoćnika, tajnice ili drugih pratilaca htijući valjda poručiti masama da je sto posto narodni čovik, da je istovjetan s njima i da je uz njih.

Dok je priredba plamtjela uz razorne tonove sve popularnijeg šestočlanog osječkog benda Vigor, oveća grupa domaćih i furešta nehotice je, ne znam kojim povodom, zametnula živahnu debatu o ljudskoj pakosti, pohlepi, izopačenosti, oholosti i nostradamuskoj teoriji o dotrajalosti ove naše mrvice kosmosa. Pričali smo zapravo o socijalnom raslojavanju, o obespravljenosti radnika, o mladima i perspektivama naše djece, o stranputicama globalnog svijeta. Neko se iz grupe dosjeti i onog poznatog podatka po kojem 1% prebogatih upravlja s oko 85% svjetskog bogatstva. Drugi ustvrdiše da se broj milijardera uvećava brže nego ikad u ljudskoj historiji. Treći pojasniše da korporatokratija upravlja najvećim svjetskim kompanijama, našim vladama i bankama. Četvrti se pozvaše na Johna Perkinsa i njegovu glasovitu knjigu „Priznanje jednog plaćenog ekonomskog ubice“ - što je cijelu raspravu u trenu pretvorilo u plotunsku paljbu po Međunarodnom monetarnom fondu, po Svjetskoj banci, po najmoćnijim državama i njihovim predsjednicima, po američkim ekonomskim ubicama i ‘šakalima’.

Kada je profit pokretač društva, destrukcija se smatra napretkom

Nakon manje-više jednolične rasprave zaključak nam je bio gotovo politički intoniran: međunarodni ekonomski odnosi su danas takvi da dominantno određuju sudbinu međunarodnih političkih odnosa i međudržavne relacije u cjelini, naročito zato što je sve izraženija i sve bolnija podjela na razvijene i zemlje u razvoju, na one koji mogu sve i na one koji ne mogu ništa osim da se bespomoćno zadužuju, zadužuju, zadužuju. Sve do potpunog pokorstva svjetskom imperijalnom biču. U protivnom uslijedit će neki od predvidljivih i dobro uštimanih scenarija: potpuni bankrot države, svrgnuće predsjednika i nacionalne vlade, izrežirani građanski rat ili beskrupulozna okupacija. Takvih primjera je izobilje, a najdrastičniji u novije doba su Afganistan, Irak, Libija i Sirija. Sve zemlje u razvoju na koje su imperijalni šakali bacilli oko prvo se dovode do ruba ekonomske propasti, nakon čega, bez alternative, započinje kraj i njihovog političkog života.

Alain Delon, veliki glumac, zavodnik, seks simbol 1960-tih i biznismen rodom iz predgrađa Pariza, nikada nije, na njegovu žalost, svraćao u Krnicu niti na sjeveroistok istarskog špica. Nije bio ni na krničkom trgu za Rokovu, lani. Ali sve poruke koje je ovih dana odaslao u javnost kao oporuku, gotovo su identične rezignacijama o kojima su ljetos na krničkom trgu govorili ovdašnji obični ljudi. Takva i tolika podudarnost Delonovih i ovdašnjih stajališta je fascinantna. Zajednička im je nota i poruka da su moralna kriza i hipokrizija izvor globalnog bespuća. 

Ako je to tako, a imajući u vidu i da je moralnih sve manje, imperijalnu pohlepu i svemoć svjetske manjine nad većinom moguće je, kako ja vidim, svrgnuti samo pobunom sve brojnije svjetske gladeži za čije trbuhe nema ni po jedan dolar dnevno, za goli život. 

I Delonu je to jasno. Ali je upitno da li će se i kada takvo što, u ovakvom pokorenom svijetu, desiti. Zato, dobrodošli na Rokovu! Usred avgusta u Krnici!

Vaš furešt