Novosti

Svjetsko nogometno prvenstvo

06.02.2018

Krasote bez ljudi

Putevi me prošlog vikenda provedoše istočnom Istrom, do Raše, Labina i Rapca. Kao kakav iskusni ovdašnji furešt odvažih se dragom prijatelju-došljaku detaljnije predstaviti Podlabin, Stari Labin, negdašnje rimsko naselje Albonu, te Rabac – žilu kucavicu cijele labinske Općine. Mog znatiželjnog i opsesivnog prijatelja život otprije nije nikada navodio u ove krajeve. Utoliko je njegova ushićenost razumnija, a moja odgovornost veća.

Kiša, vjetar i miris prave-pravcate zime s osniježenih pićanskih bregova i Učke, opominjali su me da je trebalo ostati u toplome pa makar se moralo keljiti u „Nedjeljom u 2“, jalovo bauljati po kući i boriti se s ponornim mislima koje vrlo često, kao šuga, znaju napadati u ovako turobnim zimskim satima. 

Odluka je pala i dvojica poročnih prijatelja krenuše u šetnju, glumatanje i gledanje u sivilo bez ljudi i života – otisnusmo se u akciju pa makar to nije bio ni turizam ni avanturuzam. Ovo u šta se upustismo, pomislih, ima ipak smisla jer ispunjavam želju moga dobroćudnog, znatiželjnog i opsesivnog gosta koji je dovde prevalio bezmalo 800 kilometara. 

Prvi kratki zaustav bijaše u Raši, najmlađem istarskom gradiću koji je prije tri mjeseca slavio tek 80. rođendan. Od ranije sam imao podatak da je ovaj grad iznikao iz bare i jaruge za manje od dvije godine, brže no što danas grade jednu osrednju stambenu zgradu! Dok s uniženošću i poštovanjem zagledamo rudarske vagonete na samom ulazu u središte grada, i moje i prijateljeve godine me podsjetiše da je ovdašnji rudnik zatvoren 1966., a historija bilježi da je zbog prvoklasnog kamenog ugljena grad Raša i nastao, te da ga je 1936., tada kao gradilište budućeg talijanskog grada, posjetio i sam Mussolini. Tim povodom podsjetih prijatelja da je nakon Prvog svjetskog rata Istru okupirala Italija, te da već nakon tri godine počinje pobuna labinskih rudara protiv fašističkog režima. Osniva se Labinska republika, ali rudarska buna je ubrzo ugušena vojnom akcijom. Ostalo je, međutim, zapisano da je ovo prvi antifašistički ustanak u svijetu, što cijelom ovom kraju, ovdašnjim rudarima i rudarenju kao zanimanju dobroćudnih i odvažnih ljudi, dodjeljuje posebno, uzvišeno, mjesto. 

Fasciniranom prijatelju dorekoh da se sada ovdje sve ozbiljnije razmišlja o aktiviranju rudarskog kompleksa u turističke svrhe. I on to klimoglavo odobri te me priupita o rudarskoj tragediji iz 1940. i najmanje 185 tada poginulih rudara. Kada mu izrekoh još poneku pojedinost o tom stratištu, prijatelj nešto odšapta u sebi i za sebe kao kada se vjernik bogobojazno unese u molitvu, a ja se poklonih i nastavismo žurno marširanje najužom jezgrom smrznutog grada u kojem se Tito i danas slavi kao jedan od najvećih idola radničke klase. Dok sjetno razmišljam o tom detalju - kao da rovari po mojim mislima, prijatelj se nenadano brecnu opaskom da su mu se usput, iza zadnje krivine poslije Barbana, kao ukazanje pojavila džinovska bijela slova s ispisom TITO. - Da, na onoj kosoj litici je omanja krčevina usred brda i uvijek čista, izbijeljena četiri poznata slova - uzvratih. „To nigdje nisam vido već trideset godina“, pojasni, a ja mu na to odaslah iskrenu ispriku što sam ga propustio ranije informirati o odnosu Istrana/Istrijana prema povijesti, antifašizmu, NOR-u, vrlo osobenoj kulturi sjećanja... Obećah mu da ću i o tome uskoro fureštati, te predložih da krenemo ka Labinu.

Na samom ulazu u Podlabin ponovo nas dočeka prizor kao da smo na pravom rudokopu. To ogromno gvozdeno rudarsko dizalo s dominacijom kotura na vrhu kojeg ovdje nazivaju šoht, nikako nije moglo izmaći pogledu dvojice namjernika. Poguren od starosti, ali veličanstveno gord zbog povijesti, gvozdeni skelet me podsjeti na drevna spomenja na glavnim vratima drevnih gradova koja kazuju o svoj prošlosti i zbilji podneblja gdje su spomenja iznikla. Tako i ovaj gvozdeni gorostas na čijem je pročelju, također, ispisano TITO, bez riječi govori sve.

Kada mu rekoh da je to sada samo spomenik, prijatelj kimnu glavom i okrenu se šutke udesno zakivajući svoj gladni pogled za litice Staroga Grada. A gore, prvi susret s ljudima u ovom beživotnom danu bijaše na parkingu. Na Titovom trgu. Zagnjuren u službenu vjetrovku do ušiju, odeblji gospar mi pokaza slobodno mjesto, isturi računski blok i upita: „Sat, dva, tri“?
-Tek nekoliko minuta, doveo sam prijetalja iz daleka da vidi ovu ljepotu - uzvratih dodvorački kao navijen.
„Sedam kuna“, uozbiljeno će službenik.
-Sedam kuna za nekoliko minuta, to je euro, a toliko parkiranje ne košta ni u Parizu - odvažih se i ja.
“Ovo je Labin, gospodine“, odbrusi parkman i nutnu mi papirić dok sam vadio spremne novčiće iz desnog džepa već ovlažene jakne.
Smijemo se dok slikamo ostatke odbrambenog topništva na samom ulazu akropolske utvrde čiji glavni obrisi datiraju iz 13. stoljeća. Pljusak nas zaustavi pred Zvonikom iz 1623. i vratismo se u auto kojim se prišuljasmo desnim bokom utvrde sve do vrha Staroga Grada. Kada je kroz maglu i napadnu kišu spazio Rabac kako se spljošteno usidrio uz mrtvu obalu, prijatelj mi gotovo narednički zapovjedio: „Idemo dole“!
-OK, ti si glavni - uzvratih i okrenuh auto u tjesnacu podno utvrde.
„Ovo je Rabac?“, upita prijatelj kad nastupismo na pustu, izrovanu obalu vidno obilježenu upozorenjem o zabrani saobraćaja zbog radova. Dok pokušavam da nered i nemar na ljetošnjem šetalištu opravdam pripremama za predstojeće turističke rekorde, prijatelj me prekide opaskom: „Ni ovdje, prile, nigdje žive duše...gdje su ljudi...kao da su prognani!“
-Vjerovatno su u kućama? Kafićima? Nemam pojma - odgovorih vrteći se ukrug kako bih se prisjetio ovog mjesta otprije. Iznenada opazih kako nam se strmim popločanim skalinama primiče pognuti mladić s kišobranom nad glavom.
- Da li ovdje danas ima išta otvoreno, popili bismo nešto - upitah usamljenika. On nas ljubazno uputi i moj prika i ja sjedosmo nakon dugog birkanja stola s pogledom na more. Razgledamo zblanuto po prostranstvu kafea bez gostiju. Lijepa plavokosa djevojka je za šankom sama. Njen kiseli osmjeh na ulasku se dojmi potpuno minornim u odnosu na njenu pojavnost. Sidrišta raznobojnih uzljuljkanih brodica su od našeg stola tek 20-30 metara pa nije čudo što smo, ovako smrznuti i pokisli, već sjedajući, započeli sugestivnu priču o ljetu, kupanju, živosti i radositima...
Popismo po jedno ovdašnje pivo kao pravi lokalisti, platismo i s očima zaboravljenim na sada ozarenom osmjehu domaće plavuše, krenusmo s pomisli da ćemo uskoro biti u toplini kamenog zdanja u kojem smo se familijarno ugnijezdili ja, odomaćeni istarski furešt i moj prijatelj, vansezonski turista iz Sarajeva. Sjede na omiljeno mjesto i zaključi: „Ovdje je, prika, sve prekrasno! Ali nema ljudi?“

Vaš Furešt