Novosti

vinistra-zaglavlje_dokumenata-boja

27.03.2018

Sretan rođendan!

Dana 26. ovog mjeseca Radio Labin je proslavio 22. rođendan. Dosta je to godina za jedan lokalni radio u vremenu koje nije naklonjeno malima i profesionalizmu u medijima. Svijet je odavno skliznuo na stranputicu. Veliki, moćni i bogati se ne bave etičkim normama, medijskim kodeksima, prosvjetiteljstvom niti čovjekom. Ovo je era lažnih vijesti. Što je neki medij globalniji i moćniji toliko je udaljeniji od stvarnog života. Narodi se, inače, najefikasnije kontroliraju kontroliranjem misli, a mediji su za to najbolje oruđe. “Misli su one koje bi mogle odvesti do djela, te ih je stoga potrebno držati na uzici” pojašnjava Noam Chomsky u knjizi Mediji, propaganda i sistem.

Za neposlušne (iz osobnog iskustva znam), odgojeni su čuvari zakona koji, uz sve ostalo, na sofisticiran način, u ime zakona, demokratski izabrane vlasti i ustavnog poretka - provode metode egzistencijalnog progona koji je neusporedivo perfidniji, okrutniji i socijalno-psihološki razorniji od progona u klasičnim nedemokratskim režimima. Najgore nas savijaju i muče nevidljive ruke, zar ne? To, siguran sam, znaju i uposlenici ovog slavljeničkog radija. Znaju, šute i rade u vjeri da u svakoj nedaći ima ponešto i dobro.

Dok sam mislima bio u Labinu s onima koji zbog karaktera posla kojim se bave, nisu imali vremena za dolično slavlje, prethodni dogovor me dovede do barba Ivana B. Sretosmo se u omanjem društvu pokraj njegove kuće bezmalo na samoj razdjelnici imeđu Krnice i Raklja. Dan bijaše miran, sunčan i vedar, prvi nakon višednevnog urlanja bure koja se zariva u kosti. Već na prvi pogled mi bijaše jasno da odavno u ovim krajevima ne sretoh tako stasita momka. Iako mu je, reče, šezdeset druga godina života, nije se ženio. Bekrijanje mu je izgleda u krvi, pa za sada u ovom selu ima tek simpatiju nekoliko kućnih numera dalje od njegove lijepe kuće i upljoštenog tora za koze.

Priča Ivan o svemu i svačemu, ne gasi se. Gledam ga, slušam i zamjećujem u njemu po svemu neobičnu osobu. Govor tijela mu je glumački uhodan. Šake kao dvije lopate. Obrve guste i četkaste kao iscrtane. Lice rumeno i zaokrugljeno kao jabuka. Riječi mudre i poučne, a teme s kojima me dočeka vezu jedna za drugom kao sa trake: od kalendara za proljetnu sjetvu, ribolova i razlike između plave i bijele ribe, preko Mojsija, Isusa i metafizike, do geopolitike, Atlantide i smaka ove hipotetične civilizacije. Ne koristi se, veli, internetom, nema mobitel, niti je u životu pročitao više od dvije i pol knjige. Vjeruje u Stvoritelja, prezire religijska izvrtanja božijih Zapovijedi, ne odlazi nedjeljom u crkvu, hvali se bioenergijom, uživa u čuvanju koza čije mlijeko ne pije niti prodaje kako ne bi zakinuo jariće.

Kad zaključi uzbudljivo kazivanje o Platonovoj verziji erupcije Tere i smaku Atlantide, desnim okretom se ustremi k meni manirom mog učitelja iz prvog razreda i na istinsko zaprepaštenje, obrati mi se diskusijom o medijima; kao da mi se ušulja u glavu i zari upravo u one misli s kojima sam i stigao ovdje.

„Ja znam i mogu riješiti sve vaše probleme“, reče mi dok me kao šilom probode krupnim zakrvavljenim očima zelenosive boje kao u njegova jarca.  „Može, barba Ivo“, uzvratih. „Ja znam da tebe muči nepravda kao i mene. Politika je đavolja igra, svijet je kvaran, čovjek se odrodio od dobra, neljudi vladaju, ljudi je sve manje...“, ispreda barba kao navijen. Očigledno on ne zna da ja znam da strateško propagandno djelovanje na svijest masa postoji od kako postoje organizirana društva. Metodologije ‘osvješćivanja’ slične današnjim datiraju iz vremena uoči Prvog svjetskog rata i uglavnom se vežu za tadašnje britansko Ministarstvo informiranja. Mediji su zato u većini sluge moćnika i izrod globalizacije koja izjeda slabašna društva kao kuga. Zato su ljudi sve nesretniji. Čak i kada imaju.

Dok iz podsvijesti istresoh ovakve misli kao kakav tovar, barba Ivan nije prestajao sa svojom pričom pa uskliknu: „Ja se ne dam pokoriti, volim slobodu“, izusti u dahu, ne trepnuvši.

„Šta onda mislite o malim, lokalnim medijima...kako da se oni izbore za slobodu“, upitah aludirajući na radio koji, sticajem okolnosti, poznajem bolje od drugih ovdašnjih medija. „Neki su u tome već uspjeli. Slobodni su. Zato i volim slušati radio, nevažno je koji. Brzi su s vijestima, imaju muziku za svačiji ukus, rade danonoćno, a ne moram gubiti vrijeme uz ekran ili čitajući novine. Novosti na radiju su objektivnije jer su radiji pod manjom prismotrom vlasti. Vrhuškama je televizija svetinja jer se vole slikat, a još više vole lupetat i činit sve kako bi se dodvorili narodu“, ispriča Ivan.

Mogli bismo tako ovaj rječiti barba i ja do zore, ali u društvu bijahu još neki dragi mještani i furešti. Svjestan da ovo nije prigoda za nadmetanje, nagnuh se uz Ivino rame i šapnuh mu citat onog američkog majstora državne propagande koji je napisao da je „ustrojavanje ljudskih umova moguće na isti način na koji se vojnici ustrojavaju u kasarnama“. Tako podvukoh crtu pod ovu, samo njemu i meni, smislenu raspravu kojoj suštinski povod bijaše rođendan jednog malog velikog radija. Koji se, još uvijek, ne da pokoriti. Sretan mu još jedan rođendan!

 Vaš furešt