Novosti

vinistra-zaglavlje_dokumenata-boja

04.04.2018

Od (dez)urbanizacije do urbicida, mali je korak

Kada sam prije tridesetak godina počeo intenzivnije dolaziti u Istru, svemu i svačemu sam se divio. Ništa što nije upotpunjavalo moju impresiju nisam ni uočavao, kamoli ti pamtio. Tada mi se činilo da je sve onakvo kako bi tu i trebalo biti. Ništa nije trebalo mijenjati jer bi se promjenom, možda, devastirala autentičnost. I ove dronjave fasade u Puli su mi imale šarma. Tako godinama i godinama.

S protokom vremena, postajao sam sitničaviji. Osim onoga što je u Istri dobro, uočavam i loše. Čak mi se ponekad učini da mi se vizualna rezolucija izoštrila kao kod sokola koji sa 20 metara vidi insekta od 2 milimetra. Ipak se ponekad samoprijekorno povučem za uho zbog kritičnosti jer i profesionalno i privatno poželim da još ponešto zucnem, ali se suzdržim uz izgovor da je pametnije šutjeti. A još je mudrije ne kukurikati prerano jer se svakom revnosnom pijevcu, kad-tad, dogodio i lonac i poklopac. 

No, budući da je duhovni nemir moj najveći božiji dar, šutnja bi za mene bila kazna veća od progona. Zato i idemo dalje. Ovoga puta ću fureštati o istarskom urbanizmu. Odnosno o (dez)urbanizaciji ovog božanskog prostora. A, možda, i o urbicidu koji, po mojem poimanju estetike javnog prostora, u nekoliko posljednjih godina opsesivno hara Poluotokom. 

Ako ne vjerujete meni, protrljajte svoje usnule okice, pa ako zatreba ponovite to opet i opet, a zatim pažljivije pogledajte unaokolo oko svoje ose: vidite li pulske tvrđave? Bivše kasarne? Trgove i šetnice? Skrhane fasade gotovo svugdje osim na zgradama javne uprave? Vidite li demodirane, prapotopske, kandelabere? Vidite li paukovu mrežu strujnih, telefonskih, bezveznih i bespotrebnih žičurdi i kablova iznad vaših pametnih glavica koje pokunjeno jure od danas do sutra? 

Sve je to tu oko vas, sa vama, svaki dan i svaku noć. I ništa. Vi to sve vidite jasno kao sokoli. Ali šutite kao mumije jer ste dio toga nereda. A u onom tamo Maroku i cijelom Magrebu, na primjer, nije tako. Tamo cijeli gradovi imaju vlastitu koloritnu notu. Marrakesh, Casablanca, Fez ili Tangier - svaki od ovih gradova ima svoju boju što se gotovo sasvim jasno vidi i iz njihovih imena... Marrakesh je u boji zemlje. Casablanca je bijeli grad. Nije ni na Siciliji? Ni u Toskani. Ni u francuskom Lyonu i na njegovom trgu Parc de la Tête d'Or? Ni na briselskom La Grand-Place iz 17. stoljeća? Ni u Lisabonu i njegovim kvartovima s fasadom od keramičkih pločica i kilometarskim mozaičnim šetalištima u šarama iranskog ćilima? 

I? 

Da li vam je u ovim gradovima išta usfalilo? Da li vam je zasmetalo što i tamo nema industrijskih stambenih strašila s ivicima zidova oštrim kao vitezova sablja? Što i tamo nema novodizajniranih industrijskih kuća s ravnim krovovima umjesto Gotike, Secesije ili Art nouveau stila. Ne vidite tamo ni grandiozne ograde poput bunkera? Ni boje fasada kao u ciganskoj mahali. Ni očerupanih zgrada kao tetrijeb poslije karabinske paljbe krvoločnog lovca? Naravno, ništa od toga tamo nema. Sačuvana je autentičnost.

Detalj fasade u Lisabonu

A u Puli? Sve što je starije od sadašnje vlasti: od Rimske imperije, preko Napoleonove vlasti, pa do Austrougarske monarhije, Italije i Titove Jugoslavije – prepušteno je gladnom zubu vremena. Pogledajte ponovo pa me upitajte na koju ulicu konkretno mislim. Odgovorit ću vam kao iz topa: mislim na svaku! Samo najnovija (dez)urbanistička izgradnja je umivena: u ljubičasto, kaka-žuto, jarkozeleno, crveno, plavo... Jaooo, Bože! Ima li ovdje ikoga u gradskoj vlasti da nije daltonist? Ili se misli da je sve dobro što je germansko pa tako i koloritnost i ekstravagancija u novokulturi i arhitekturi. 

Naravno, nisam ni ja s druge planete. Znam da dlaku u jajetu traže nesretni. Nije nigdje sve pod konac, a ni idealno ni u čemu ne postoji: ko misli suprotno spreman je da živi u obmani ili ne vidi dobro. Mene, kao jednog od onih koje domaći ne vole baš, ali niti bi mogli bez nas – odavno već davi ovdašnja arhaičnost koja kao kuga zahvata i istarska sela. Pogledajte, molim vas, onu svemirsku kućerdu onog Marčanca koja izrasta na očevini u njegovom mjestu. Pogledajte onu dizajniranu betonsku gromadu prema Krničkom Poratu koju je, kažu, zapovijedio neki Britanac. Ili, stanite ispred one mastodonske vile onog Zagrepčanina koju nedavno sagradi na Banjolama. Sve je to na svoj način u duhu s vremenom i osobno nisam retrogradan u tome. Ali nisam ni za to da se stilovi zbrčkaju kao papazjanija u kojoj bi autohtonost ovog jedinstvenog podneblja izgubila bitku s industrijalizmom. Pogotovo u selima.

Što sam češće i duže ovdje, sve sam sigurniji da vama Istrijanima fali kuraje za Istru i u urbanizmu. Najiskrenije sam prestravljen pomišlju da bi dugoročne posljedice sadašnjeg nemara, mogle imati efekat bumeranga: umjesto da privučete, mogli biste ovako kako ste počeli, rastjerati svoje željno očekivane turiste. Beton, čelik i drečavilo oni već imaju u svojim gradovima. Oni dolaze zbog doživljaja u autentičnosti!

Vaš furešt