Novosti

sea_star_festival_official

19.04.2018

Između vandalizma i ljudskosti

U nevjerici ovih dana čitam crne hronike koje kao žurnalističku formu inače prezirem. Prva mrska vijest koju instiktivno upratih u lokalnim medijima je ona iz mog omiljenog istočnoistarskog mjestašca Krnice, koju su svih proteklih godina koliko ju ja poznajem, krasili epiteti o ljudskosti, altruizmu, diskretnosti i spokojstvu domaćina i nas stranaca koji ovdje živimo, povremeno boravimo, samo nakratko svraćamo ili prolazimo. 

Čitam: „Nepoznati je počinitelj u noći s 12. na 13. travnja, iz dvorišta obiteljske kuće u mjestu Krnica, otuđio automobil mercedes CLS, švedskih registarskih oznaka, srebrne boje, čime je 55-godišnji Šveđanin oštećen za više desetina tisuća kuna“. 

U prvi mah pomislih na dobroćudnog prijatelja Baju iz urbane švedske oaze Geteborga koji je, kao i ja, zaljubljen u ovo pritoreksno istarsko mjestašce koje po svom toponimskom gnijezdu, kako ja to vidim i doživljavam, ne pripada ni plavoj ni zelenoj Istri već se samosvojno razliježe između ta dva zemljopisno-turistička pola. Brzinski provjerih i odahnuh kada spoznah da moj prijatelj i dalje vozi svoj isti stari dobri volvo, a u Istru umjesto početkom, planira stići krajem ovog mjeseca. No, i dalje ostadoh ožaloščen spoznajom da su pljačkaši, kao psi lutalice, nanjušili i ovo usnulo istarsko mjestašce koje se do jučer hvalilo da ga neljudi još nisu opazili.

I tek što pokušah skrojiti skicu za portret mogućeg kradljivca švedskog mercedesa, u istim medijima opazih i drugu nimalo manje uznemirujuću vijest: policajci tragaju za nepoznatim počiniteljem, koji je tijekom dana 12. travnja (dakle istoga dana) provalio u privatnu kuću na Valelungi, te otuđio perilice, štednjak i druge predmete, čime je 57-godišnjaka oštetio za više tisuća kuna...

Dok izustih svoju najčešću jadikovku („oh dobri, dragi, Bože“), u vidno polje mi se zariše još crnji retci: policija je 14. travnja zaprimila dojavu jednog ribara da je oko 8 sati, na udaljenosti od oko osam kilometara od luke Savudrija, prilikom izvlačenja ribarske mreže, pronašao paket sa oko 36 kilograma marihuane...

Nakon svega što mi zagrdi početak još uvijek prohladnog travanjskog tjedna, neminovno je zapitati se u kakvom to bespuću danas živimo? Kuda srljamo? Kamo ćemo ovakvi stići? Tko je za to najodgovorniji? Ima li izlaza iz tamnog tunela nečovještva koje postaje sve okrutnije i češće?

Dok se prisjećam grafita „teško Bogu s nama ovakvim kakvi smo“ - kojeg je neko davno uramio kraj puta u Vlasenici, u Bosni, prvi odgovor koji mi priđe k pameti bijaše optimističan: život smrtnika, ipak, nije ispreden samo crnim nitima, niti je cijeli turoban kao što su medijske vijesti. Nekada je crno samo naličje ljudskog života. A samo najveći nesretnici nemaju nadu.

Moja nada u ovom času je da nismo, ipak, u srednjem vijeku vandalske imperije, kralja Gejseriha i njegovih pljačkaša čija ih je neutoljiva gramzivost i pohota vodila čak i do Vječnoga grada Rima, kroz čije su svete kapije te 455. godine odnijeli sve što im je u tom povijesnom vandalskom pohodu došlo do ruku.

Moja nada je i Vesna Janko-Finderle, aktivistica porečkog Crvenog križa koja u istim tim lokalnim medijima, na isti taj dan okrutnih provala i pljački po Istri, ljudskirazložno poručuje da su za optimizam u društvu prvenstveno važni humanisti koji oko sebe šire dobrotu i pomažu drugima. Podsjećajući na poznatu mudru izreku da se u nevolji poznaje prijatelj (na muci se poznaju junaci!) i da u teškim vremenima dokazujemo da je čovjek čovjeku najbitniji, Vesna poziva ljude na dobrotu, a vlast proziva da konačno izmili iz šinjela osobnog komformizma kako bi se empatija počela širiti od malih nogu.

Kao da je i sama osjetila potrebu za aluzijom na usnule susjede u Krnici i Valelungi koji ništa ni čuli ni vidjeli navodno nisu dok su pljačkaši delali svoje grijehe, Vesna poručuje da je čovjek čovjeku glavni oslonac i da bez dobrosusjedskih odnosa nema ni susjedstva. „Nesebičnost nije u nama izumrla. Ona se genetski skriva u našoj dubini, ali je obitelj i društvo moraju svakodnevno i istrajno poticati“, veli Vesna Janko-Finderle iz Poreča.

Vesna Janko Finderle

Dok čitah njene pametne misli i gledah te prelijepe zelenoplave oči uramljene između besprijekornih obrva i čarobnoumilnog osmjeha, svijetloputa diva savjesnosti me podsjeti na moralna učenja koja u svim svjetskim teorijema etike i svim svjetskim religijama, poučavaju da bi svi ljudi svijeta trebali biti dio našeg postojanja. Dio naših patnji i našeg užitka.

Dok gledah njenu lijevi u desnu zanosnu smijuljicu, zapitah: zar je doista nemoguće da i moj i tvoj, i naš i vaš moralni imperativ bude empatija kao jedan od najljepših sastojaka naše prirode? Zar nije dobrota izvor suosjećajnosti, altruizma, požrtvovnosti i milosrđa? Bez empatičnog stava prema drugima imat ćemo suštu suprotnost: vladavina će biti u rukama pljačkaša i drugih otpadnika. A u takvom okrutnom svijetu ni Istra zadugo ne bi mogla opstati kao oaza dobra, mira i spokojstva. Jer Hrvatska, htjela ne htjela, već je na korak od otvorenih schengenskih granica. A tada će europska granična propuha i ovdje, u bezgraničnom broju, donijeti još novih i novih – i dobrih i loših furešta.

S punom ljudskom i profesionalnom odgovornošću vam ovdje danas želim ustvrditi da su mnogi nekada uzorni europski gradovi i regije, mimo svoje volje, preobraženi u legla kriminala nakon što su pod plaštom demokracije i ljudskih sloboda, otvorene državne granice. Najočigledniji primjer je prijestolnica Europske unije, Bruxelles, koji je od nekadašnje oaze uzornog života postao gradom svakodnevnog straha da li ćete uopće stići od kuće do posla, od škole do kuće, ili od metroa do parka.

Svakodnevne 'banalije' kao što su krađe automobila ili provale u stanove i kuće - to vam je u ovom, meni nekada najdražem gradu Europe, toliko odomaćeno da vas samo terorizam može, eventualno, uznemiriti.

Vaš furešt

 

 

Radio Labin Sea Star Festival Nagradna Igra