Novosti

24.04.2018

Afrička prašina u naše oči

Tek što se odmakoh od Istre na oko hiljadu i pol kilometara zapadno, rascvali zemaljski raj (kojem se i Istrijani, vidim, sve više dive) zavila je prva ovogodišnja pješčana oluja iz Afrike. Znam kako je u tom trenutku živjeti ovdje. Jer u prosjeku svake godine makar jednom, takva nedaća se iz saharskog prostranstva raspusti i po ovdašnjem pejsažu. Kao da nam je potrebna još i takva prašina u oči! 

Srećom, afrička prašina i žuta kiša nam se ne dešavaju često. Jedna pješčana oluja godišnje mnogo je manje pogubna od ovdašnjih prašinara - domaćih istarskih cementara, plominske elektrane, javnih i privatnih kamenoloma, privatnih ognjišta i, naravno, pićanske Tvornice kamene vune. Sve te, afrački stare tehnologije su koliko vidim, tako pametno raspoređene po Istri da nikome nije ostavljeno da uživa u ozonskom izobilju svoga mikrokosmosa. Regionalni mudraci su se potrudili kako bi prašine bilo svuda i u izobilju. Kada im je nedostajalo pameti da ponude više od onoga što im je ostavila u zalog priroda, tada su skrajali sumnjive koncesijske ugovore s lokalnim i stranim parajlijama i otvarali kamenolome. Dok krstarim s kraja na kraj ove magične zemlje, ponekad mi se učini da Zelena i Plava Istra danas imaju više kamenoloma po glavi stanovnika nego što se za jedan dan pustinjske oluje pozabada pijeska u ovdašnje oči. A izgleda mi da će ih još više biti.

Bolesnopedantne domaćice mi ovih dana u Puli vele da na Stoji provjetravaju sobe u sitne noćne sate ili kada ne čuju brum lučke cementare, koja me svojom odbojnom vanjštinom podsjeća na zaboravljeni gvozdeni kostur iz davne tehnološke prošlosti. Kao gvozdeni dinosaur.

Isto su se ovih dana izjadali i mještani naselja Vilanija pokraj Umaga, koji zbog kamenoloma u susjedstvu, prozore i ne otvoraju. Ni škure. „Ostalo nam je samo da kukamo i plačemo...U ovoj našoj državi nema institucije koja bi nešto pokrenula", kaže Ana iz Vilanije za pulsku regionalnu televiziju. Iako su glasni, nitko ih ne čuje. Svako obećanje vlasnika kamenoloma traje po onoj narodnoj „drži vodu dok majstori odu“. Grad pokušava naći alternativno rješenje, ali je sve kao puž usporeno, javljaju drugi ovdašnji mediji. 

Pa da! Kamenolomi su punjači općinskog budžeta. A i građani. Problem je samo u tome što se to građanima ne priznaje, kamenolomima da. Dodatni problem je u koliziji nadležnosti. Lokalna samouprava je ustavno u ovakvim stvarima zaobiđena. A oni koji odlučuju o koncesijama ne misle na puk već na proračun, moguću proviziju i tobožnje više interese. U nesređenim tranzijskim državama uvijek se pronađu oni koji si uzimaju pravo iznda prava kako bi, primjerice, poljoprivredno ili zemljište kao javno dobro pretvorili u građevinsko i prodali ga stranom investitoru za bilo kakvu namjenu, pa i za visokoprofitabilni kamenolomski biznis iako se tek 50 posto hrvatskog zemljišta obrađuje. Umjesto toga, strani trgovački lanci niču kao gljive poslije kiše koji prodaju većinom stranu robu. A još prije 20-tak godina je ovdje, sjećam se, grmilo o eko-poljoprivredi, eko-turizmu, agroturizmu... Koliko znam, ta ista vlast se i danas pita pa evo im neka odgovore zašto se od toga odustalo? Nije valjda zbog kamenolomskog, cementnog i drugih lobija!

„Zaštita čovjeka, životnog okoliša i prirode - temeljne su vrijednosti svih država i ustavno pravo građana koje, nažalost, pojedinci zbog ostvarivanja vlastite dobiti, grubo krše na štetu svih nas“, i ovih dana apelira Josip Anton Rupnik, predsjednik Zelenog saveza istarskih Zelenih. Dobro je dok makar neko galami. Neko bi ga, možda, mogao i čuti.

A što se afričke kiše i pustinjskog pijeska u našim očima tiče, to je još jedan prilog meni omiljenom stajalištu da u današnje vrijeme među ljudima ne postoje stvarne, fizičke, razdaljine. Svi smo mi međuovisni u globalnom toru. I u dobru i u zlu.

Vaš Furešt

Radio Labin Sea Star Festival Nagradna Igra