Novosti

25.05.2018

Radon - Panika

Panika zbog sveprisutnog, a nevidljivog, bezmirisnog i bezokusnog radioaktivnog plina radona, u Istri ne prestaje. Gdjegod svratim ovih dana, o tome se u strahu govori.
Radon je, kaže struka, prirodni radioaktivni plin koji u okolišu nastaje radioaktivnim raspadom radija, a sva živa bića od rođenja do smrti izložena su djelovanju ionizirajućeg zračenja. Pritom je i najveći prirodni izvor zračenja, jer čini više od pola doze godišnje radijacije koju primamo iz svih drugih radionukleida zajedno. Stručnjaci Svjetske zdravstvene organizacije ga smatraju drugim najvećim uzročnikom raka pluća. Odmah poslije duhanskih proizvoda.

Panika je, dakle, nastala iz straha od zračenja i potencijalnog rizika po zdravlje osobito u području Kaštela, Lupoglava, Potpićna, Žminja, Karojbe, Svetog Petra u Šumi, Nedešćine i u Puli. Tu su zabilježene najveće koncentracije ovog tihog ubice iz našeg svakodnevnog prirodnog okruženja. 

Ali, nije u tome najveće zlo, jer radon je nus-produkt geološke strukture našeg planeta i tu se ništa ne može promijeniti. Paniku je izazvala službena informacija Državnog zavoda za radiološku i nuklearnu sigurnost sa sjedištem u Zagrebu, (DZRNS). Po toj analizi, najveća nedozvoljena koncentracija radona otkrivena je u nekoliko područnih škola i vrtića, iz čega se lako zaključuje da su ovom tipu prirodnog zračenja, dakle, najviše izloženi oni koji su najmanje krivi. I najmanje otporni na svekolike otrove od prirode i ljudskog nemara.

RADONSKI ZEMLJOVID - KUĆE (1), VRTIĆI (2), OSNOVNE ŠKOLE (3), SREDNJE ŠKOLE (4)

No, čak ni u tome, po mome sudu, nije najveći problem. Jer od ćudi prirode se najčešće ne možemo pobjeći ni onda kada nam je o njima sve znano i predvidjivo. Svi uzrasti su u milosti i nemilosti majke prirode!

Za mene kao čovjeka ‘sistema’, reda i poretka, u svemu ovome oko radioaktivnog radona suština problema je u odsustvu “sistema” kao sinonima za dobro organiziranu državu.
Evo i zašto. Povećanu razinu kancerogenog plina u Istri, Državni zavod za radiološku i nuklearnu sigurnost utvrdio je još 2015. - samo dvije godine nakon što je ovaj Zavod utemeljen državnim Zakonom o radiološkoj i nuklearnoj sigurnosti. Svoje je nalaze pohranio u svoje ladice, dio podataka objavio na svojoj web-stranici i time završio svoju drušvenu misiju!? Iz ureda ravnatelja ovog Zavoda je ovih dana pojašnjeno da oni kao državna ustanova nemaju zakonsku obvezu bilo koga obavještavati o svojim nalazima. “Rezultate mjerenja radioaktivnog plina dužni smo objaviti na radonskom zemljovidu. Tamo gdje se pokaže da su vrijednosti štetnog plina veće od dozvoljenih, uradit ćemo posebni Akcijski plan za suzbijanje rizika”. Akcijski plan za cijelu Hrvatsku trebalo bi da bude završen do kraja godine, a za povećane vrijednosti radona tek ćemo utvrditi određene preporuke’, izjavio je tim povodom ravnatelj DZRNS Saša Medaković. Dakle, ovaj Državni zavod postoji zbog sebe i Države. Ne zbog građana Hrvatske koji financiraju i ovaj zavod i Državu.

No, to je samo jedan od paradoksa ove sumorne priče. Drugi je još ilustrativniji i porazniji.

Iako se, naime, za ovaj radioaktivni plin i njegovu rizičnost po zdravlje naučno zna još od 1900. godine, hrvatska je država tek sredinom ožujka ove, ustoličila Radnu skupinu za izradu nacionalnog Akcijskog plana za radon. A zašto tek sada? Pa stoga što je mjesec dana ranije na snagu stupila direktiva Europske unije kojom se svakoj njenoj članici nalaže donošenje takvog plana i poduzimanje konkretnih mjera zaštite od prekomjernog izlaganja ovom podmuklom zemnom ubici. A prekomjerno je sve što je više od 300 mjernih jedinica radona po kubnom metru zraka. To je čak oko četiri puta manje od utvrđenog prisustva radona u najrizičnijim područjima u Istri.

Od kako je afera s radonom zahvaljujući medijima iskrsla u javnost živim u paradoksalnom stanju duha. Umjesto da mislim o sebi, nama, našima i ljudima općenito, sve moje misli su ustremljene k Državi: šta bi, pitam se, bilo s kancerogenim radonom u Istri i Hrvatskoj i do kada bi se naša i državnička djeca trovala ovim opasnim plinom, da nije bilo europske Direktive o kontroli prisustva radona u našim domovima, našim školama i vrtićima, u našem, vašem i državničkom životnom okolišu? Da li baš u svakoj oblasti života i rada u Hrvatskoj, mjeru i standarde moraju uspostavljati autoriteti iz vana? Da li je moguće da je i nakon četvrstoljetnog postojanja, hrvatska država sama sebi svrha i cilj, a građani biračko tijelo, statistički podatak ili sredstvo državnopolitičkoj ‘eliti’ za manipulaciju nacionalnim strastima?

Država bi, koliko znam, trebala biti najodgovornija za ugodno življenje i sreću svojih građana. I najveći krivac za nedaće s kojima se građani suočavaju. Država je vlast, a zemlja je teritorij. I Država i Teritorij su bezvrijedni bez stanovnika. 

Pa zašto su, onda, državi toliko nebitni građani? Čak toliko nebitni da su im važniji i loše izrežirani politički trileri od zdravlja nacije!
Vaš Furešt