Novosti

21.08.2018

Pouke Ine za radnike Uljanika

Ne poznajem osobu koja makar jednom u životu nije poželjela iskočiti iz osobne kože u nemoći da mimoiđe nečiju tupoglavost ili u bespomoćstvu da promijeni nametnute zakone ili pravila koji nemaju nimalo veze sa zdravim razumom. U meni takve napade histerije, najmanje zadnjih desetak godina, izaziva mađarsko-hrvatska industrija nafte Ina. Jer mimo svake poslovne logike i zdrave pameti, mnoge svoje benzinske stanice, i usred turističke sezone, zatvara u 21 sat.

Šokiran takvim ponašanjem vodećeg distributera naftnih goriva i auto-plina u Hrvatskoj, prije desetak godina sam čak pisao i Upravi u Zagrebu dokazujući im crno-na-bijelo da takva praksa ne postoji nigdje u svijetu gdje je turizam istinska zanimacija nacije.

I budući da su mi ljubazno odgovorili na moje fureštanske vapaje, povjerovao sam da su me i poslušali. Ali vraga! Kada sam se u prošli petak gotovo bez duše sjurio do Inine benzinske stanice u Barbanu nekoliko minuta do devet uvečer, njihov me namršteni pumpadžija umalo ne izbaci glavačke odakle i uđoh. Jer njemu upravo ističe radno vrijeme, a ja mu u predvečerje vikenda kvarim dinamiku i plan. No, progutah knedlu, zagrcnuh se i progovorih.

- Nisam ja bitan. Zanimaju me reakcije stranih turista… Šta i kako njima odgovorite”?
- Ne brinite se vi oko toga. Mi smo vam od turizma daleko kolikon Vi od Marsa – izusti mrgodno tamnokosi, kratko ošišani ledenohladni barba iza pulta.
- Ma, čekajte! Mislite da je ovo normalno radno vrijeme za ovu djelatnost usred sezone u Istri - velim mu gurkajući bankovnu karticu na očitavanje.
- Pa, naravno da je normalno – uzvrati prigušeno trgovac unoseći mi svoju četvrtastu glavu u lice koja mi se u trenu prikaza kao silueta onog poznatog slavonskog pravaša Ante Đapića.
- Kako može biti normalno zatvoriti benzinsku stanicu u devet uveče usred turističke sezone u zemlji koja pretendira biti turističkom velesilom…U vrijeme kada se najviše izlazi, kada se odlazi na lokalne fešte i kada se petkom uveče vizitira ova magična zemlja - odvažih se uvidjevši da ni crnoputa gromada iza pulta nije baš bez ljudskosti.
- Pa, normalno je zatvoriti pumpnu stanicu u devet uvečer u zemlji u kojoj nema tko raditi ove poslove u trećoj smjeni… Ja vam ovo, dobri moj čovječe, radim već 30 godina ni za 500 eura. A ovdje se trujem benzinskim plinovima, radim vikendima, ostajem navečer, nemam državne praznike… Da li poznajete nekog tko bi sve ovo za te novce radio? – upita me sada već uravnoteženi trgovac.
- Ma, je li to moguće?- zabezeknuh se u nevjerici da tolika naftna kompanija, s preko 44 odsto suvlasništva hrvatske države, može toliko i tako opstruirati i sebe i državu i hrvatski turizam. I to već godinama!

Platih. Izađoh olovnim korakom. Sjedajći za volan auta s dopunjenim rezervoarom u zadnji čas, gledam kako nesretni trgovac užurbano posprema svoje “krpice” da bi što prije otpelao u svoj privatni život. Vratih se u pravcu Puntere sa zgužvanim mislima i utiscima kao da me strefila kakva ozbiljnija nesreća. 

Stigoh i do vile “Štefanija”, a ne shvatih da je zapravo normalno što se mađarskom većinskom vlasniku Ine fućka za hrvatski turizam i utiske stranih vozača. Upravi mađarskog Mola je važna zarada. Što manje radnika, manji su fiksni rashodi i manje uplata u državni proračun. Ali, što manje stalno uposlenih i dobro plaćenih radnika u Hrvatskoj, Hrvatska kao zemlja je ekonomski slabija. Nekima je, očito, ova formula teška koliko i već zaboravljena Rubikova kocka, meni je prosta kao spremiti pasulj.

Ne mislim, pritom, da se radi o bilo kakvoj teoriji mađarske zavjere protiv Hrvatske, jer mi se tako bedasti kontstrukti ne primaju mapeti. Ali mi ima smisla teorija po kojoj vlastiti svrabež najbolje češe vlastita ruka. A Ina nije jedini primjer. Recimo Uljanik! 

U vrijeme negdašnje države bijaše ovo europska kompanija od strahopoštovanja. Čim su mu se u krvni sustav poslovanja ušuljali sumnjivi ‘strateški partneri’, a iz njega nepromišljeno povukla država, glasovitom brodogradilištu je krenulo nizbrdo. Generalno štrajkanje je postalo neminosvnost, a s neradom dolaze novi, još veći, gubitci.  

Više od 4500 uposlenika, puta tri-četiri člana obitelji, jednako je socijalna, etička i gospodarska katastrofa za Pulu i cijelu Istru. Ako bi hrvatska vlada i to dopustila kao što je olako i pod sumnjivim okolnostima prodala većinski paket dionica u Ini, bila bi to još jedna neoprostiva strateška pogreška prema sadašnjim uposlenicima Uljanika i prema budućim generacijama hrvatskih građana. Jer, ako se mogao urušiti onakav monumentalni nadvožnjak u Đenovi (u vlasništvu koncesionara), zašto se ne bi mogao skršiti (privatizirani) Uljanik ako znamo da je svakom privatnom ulagaču najvažniji što veći profit. Samo je državi u opisu posla da brine o javnom intersu. 

Još uvijek želim vjerovati da u Andreju (Plenkoviću) ne čuči Ivo (Sanader).

Vaš Furešt

 

 

 

 

www.radiolabin.hr-5