Novosti

28.08.2018

Nojevi napolje!

Što duže i dublje razmišljam o ovdašnjoj svakodnevici sve sam više i strastvenije rasrđen prema onima koji, u strahu za osobne ugode, privilegije i dobiti, ignoriraju istinu. Koji se ne žele suočavati s neugodnom stvarnošću. Ili koji zatvaraju oči pred činjenicom da su radnici Uljanika i tisuće članova njihovih obitelji na ulici. Misleći, valjda, da će gnjureći u pijesku ili po plažama Pješčane Uvale, problemi sami po sebi nestati. Ili će se iz Pule i Istre preseliti u Zagreb. A možda čak i u samo središte Europske unije. U Bruxelles! 

Istina, mnogo je lakše i bezopasnije sudjelovati u beskonačnim tiradama o učinku ovogodišnje turističke sezone. O legalnom ribolovu i o krivolovu. O trendovima na tržištu nekretnina. Ili o organskoj poljoprivredi… Sve su ovo teme i temice za godišnjeodmorsku dokolicu onih koji se ni jednom od ovih oblasti ne bave po struci niti po zanimanju. A obožavaju se petljati u svašta po malo znajući da su takvi trendovi danas vrlo dohodovni. Jer, znamo već svi kako to ide: ako nisi bio talentiran za nauku, škola ti nije išla najbolje, a i ne znaš šta bi i kuda bi sa sobom u perspketivi - latiš se politike. Brzo će kanuti i neka funkcija, fina plaćica, a zatim, u početku skromne pa sve izdašnije privilegije. Sve tako dok u vrlo kratkom roku potpuno ne zaboraviš odakle si i kako krenuo. A kada se još dublje zaroniš u takvo razdoblje političke karijere, normalno ti je izgubiti odnos i prema realnosti. 

Tada ne vidiš ni štrajkaše. Ne čuješ njihove vapaje. Nemaš ni najmanjeg sažaljenja prema njihovim obiteljima. Postaješ imun na svaku etičku normu koja bi mogla sputavati osobne nagone, ego i gramzivost. Iako se, po mom osobnom sudu, nalazimo u kataklizmičnoj fazi dehumanizma, opisano stanje duha je sve dominantnije. U protivnom, ne bi Uljanik danas, nakon 162 godine povijesti i tri užasna rata, prolazio kroz jedno od najneizvjesnijih razdoblja. 

Neki bi, zna se to, raskrčmili ljude, tehnologiju, opremu, zgrade i kranove, a zadržali parcele. I na njima, umjesto brodovlja, pravili hotele, kockarnice i marine. Drugi bi da u Uljaniku uhljebe svoje srodničke nehljebovce. Treći se, kao pijavice, lijepe za pamet i iskustva pulskih brodara kako bi pokrali njihovo umno bogatstvo. Četvrti rovare kao krtice iznutra u korist konkurencije. Peti nemaju strateške planove, viziju ni želju da tradicionalna i najkompleksnija proizvodnja ovog područja i cijele Hrvatske ostane brend cijele nacije s kojim bi se ova predivna zemlja mogla ponositi.

I ja čak, kao obični Furešt s kontinenta, znam da brodogradnja u Hrvatskoj nije od jučer. Potječe još iz željeznog doba i to baš iz ovih krajeva kada su Histri i Liburnijci gradili svoje vižljaste brodice s jedrima za nadziranje plovnih puteva prema Dalmaciji i sjevernoj Italiji. Pričali su mi o tome danima i stari brodari i mještani Krničkog Porta. Brodogradnja u ovoj zemlji, dakle, ima dugu tradiciju i veliko značenje.



Kao građanin Unije sa stalnom adresom u Belgiji, znam i to da Europska brodogradnja već od osamdesetih godina prošlog stoljeća ne uspijeva biti cjenovno konkurentna azijskoj. Jer je cijena rada u Europi neusporedivo viša nego u Aziji. A i sirovine su skuplje nego na Dalekom Istoku. Upravo zbog toga, cijela bi Europa kao i Hrvatska, morala smanjivati fiksne troškove u poslovanju svoje brodogradnje. Morale bi povećati olakšice i druge stimulacije kako bi se postigao održivi proces gradnje brodova s najvišim standardima za sigurnu plovidbu. Takvi primjeri postoje. Polučili su izvanredne rezultate i treba ih slijediti. Sve države koje nisu djelovale dugoročno i odlučno u prilagodbi svoje brodograđevne industrije trendovima globalnog tržišta, doživjele su propast ove industrije. Velika Britanija, Danska i Švedstka su najbolji primjeri. 

S druge strane, nekadašnja tipična agrarna Južna Koreja i nekada zaostala komunizirana Kina, upravo su brodogradnju izabrale za pokretača svojih nacionalnih gospodarstava. I uspjele u tome! Danas Kina, Japan i Južna Koreja drže oko 90 procenata svjetske proizvodnje svih vrsta brodovlja. Ali ni jedna od ovih brodarskih sila svijeta nemaju ono što ima Hrvatska kao jedna od nekadašnjih liderskih zemalja u ovoj oblasti. Nemaju tradiciju, znanje i ljubav prema brodarstvu. 

Brod iz Uljanika je ujedno i najkompleksniji izvozni proizvod iz Hrvatske koji uz sebe veže na tisuće kooperanata, institute i institucija. Ta nas činjenica upozorava i na nužnost smanjivanja udjela manuelnog rada u izgradnji broda. Te na sve veći i sve brži porast udjela tehnologije, istraživanja, inovacija i robotizacije. Jer bez toga nema ni održive brodarske industrije. 

Imajući sve ovo u vidu, moja intuicija mi govori da se onima koji na lokaciji današnjeg Uljanika vide hotelske spavaonice, kockarnice i marine, može dokazati da moderna, vrlo specijalizirana i globalno usmjerena brodogradnja, itekako može biti unosna i atraktivna djelatnost za Pulu, Istru i Hrvatsku ukoliko lokalne vlasti ne budu dvolične. I ako Vlada u Zagrebu konačno podvikne “dosta” špekulantima i lažnim dušebrižnicima koji od osobnih interesa ne vide tisuće drugih živućih ljudi.

Nojevi, napolje!!

Vaš furešt!