Novosti

02.10.2018

Gdje ima dima, ima i vatre!

Predugo se šapuće ili glasno govorka o planskom izumiranju brodograđevne industije u Puli. Bilo njenim postupnim gašenjem ili izmještanjem na manje atraktivne lokacije. Sjećam se takvih mudrovanja još od ranih 90-tih godina kada je Hrvatska bila tek u predvorju svoje neovisnosti i kada su sve karte za sva 'domovinska' rješenja bile na stolu.

Sjećam se također i 'vizionarskih' ideja po kojima je Uljanik, kao tadašnje državno poduzeće, trebao biti izmješten u Plominski zaljev kako bi se na njegovoj stoljetnoj lokaciji u Puli razvijao, a što bi drugo, nego turizam. Dakle ona grana privrede koja bi za Hrvatsku mogla biti i koka sa zlatnim jajima i pijevac u loncu. Ovisno o tome kamo budu išla geopolitička nadmudrivanja, otimačine interesnih područja, globalna i regionalna sigurnost.

Bijah nedavno u Bruxellesu kada Europska komisija nije dala saglasnost hrvatskoj vladi na nacrt programa restrukturiranja pulskog brodogradilišta, poručivši Zagrebu da je potrebna njegova temeljita dorada. Primedbe su prvenstveno na „narušavanje tržišne konkurencije i preveliku financijsku pomoć države“. A i meni je osobno poznato da su, primjerice, mlijeko, vrhnje, mladi sir i štošta drugo od agrarnih proizvoda, usred Bruxellesa jeftiniji od takvih proizvoda hrvatskih proizvođača ovdje u pulskim trgovinama. Kako to? Pa tako što se vlade većine europskih zemalja nadmeću upravo u 'narušavanju tržišne konkurencije' i što je „državna financijska pomoć“ agraru (subvencije) tolika da se cijene mogu formirati maltene po volji kupaca. (Doduše, Pula i istarske trgovine nisu mjerilo trgovačke etike i pošetenja, jer se cijene ovdje kroje prema turističkoj sezoni i džepu stranih turista. A posljedice trpe domaći i furešti).

Ono što mene najviše kopka kadgod se spomene Uljanik jeste njegova vlasnička struktura i uloga radnika u tome. Prva privatizacija je, ako me sjećanje još dobro služi, završena već daleke 1992. godine. Dionice su podijeljene radnicima po godinama radnog staža odrađenog u Uljaniku. Tako je, dakle, izostao dotok toliko potrebnog svježeg kapitala za nove projekte. Radnici su uplatili tek 5% nominalne vrijednosti dionica kako bi one mogle biti papirnato zavedene u Hrvatski fond za privatizaciju. Tako su radnici kao postali vlasnici oko 47 % Uljanika, a ovaj brodarski gigant s tradicijom dugom preko 160 godina je kao privatiziran. Moje nagradno pitanje za radnike Uljanika glasi: kako to pa vi, od prve privatizacije iz 1992. do sadašnjih štrajkova 2018. godine, kao suvlasnici kompanije, niste sudjelovali u upravljanju? Zašto niste imali utjecaja na Upravu? Kako vas, kao suvlasnike, nije interesiralo poslovanje vašeg Uljanika? Zašto poslovanje nije bilo transparentno i svima vama razumljivo? Šta je radio Nadzorni odbor? Kako ste ga nadzirali? Zašto ste do sada šutjeli?

Dosadašnja Uprava, dakako, mora otići jer se dokazala nesposbnom. Ali, planom restrukturiranja koji je po nalogu Europske komisije u fazi neminovne dorade, predviđen je i trajni odlazak mnogih radnika. Možda čak i oko 1500 dosadašnjih uposlenika i kooperanata. To su vaše koleginice i kolege. A možda ste to upravo i vi koji ste odlučivali u korist loše Uprave, koji ste šutjeli, ili tiho saučestvovali i pletenju omče stečaja, likvidacije ili, u najboljem slučaju, restrukturiranja kao puta kojim će hoditi i neka nova buduća brodogradnja i onaj prvotno zamišljeni hotelsko-turistički kompleks s marinama za eksluzivne posjetitelje Tere Magice.

Umjesto vrhunskih konstruktora, inženjera, zavarivača, bravara, inovatora...hektarima uljanikovog prostranstva na kopnu i na vodi, u bliskoj budućnosti bi mogli vladati recepcioneri, kuhari i konobari iz susjednih zemalja (jer Hrvati ne vole ovakve poslove). Umjesto brodovlja, možda će ovdje iznići ukleta kazina. Luksuzni apartmani. Prometni hoteli i skupe marine. Tko zna?
Gdje ima dima, tu ima i vatre! A gdje ima politike, tu nema logike!

Vaš Furešt