Novosti

16.10.2018

San i java

U Bruxellesu mi je drugi dom, pa gdjegod me putevi sudbine i profesionalni nagoni odvedu na duže vrijeme od par tjedana, uželim se ove atipične poslovnoturističke uzavrelosti. Vjerovali ili ne, uželim se i ovdašnje birokratske pokondirenosti koja savršeno dobro stoji onoj mlađoj, uštogljenoj, europskoj birokraciji koju ovdje viđam u sve većem broju iz svih zemalja članica Europske unije. Uključujući i Hrvatsku. Uželim se, naravno, i rutinskih jutarnjih susreta po rubnim kafeima i natrpanim tavernama oko Trga Roberta Shumana. Od svega mi najviše zafali komparativnost ovdašnjih analitičkih stavova o sadašnjosti i budućnisti sve veće mase nezadovoljnih mladih ljudi koja odlazi, odlazi, odlazi. 

Iako se i ovdje, baš kao i na Balkanu, misli da je čovječanstvo nastalo s ovim, današnjim, političko-birokratskim uhljebima, da upravo oni znaju odgovore na sva važna pitanja i da s „eventualnim“ njihovim odlaskom s političke pozornice ili s birokratske stolice, dolazi smak – razgovori s takvim krojačima naših sudbina su ipak neminovni. Jer su mnogi od takvih na izvorištu. Oni nam kroje uredbe, donose odluke, izdaju rješenja. Upravljaju fondovima. 

Mnogi od takvih, naravno, i ne slute da bi se smak upravo za njih mogao dogoditi već koncem svibnja naredne godine. Tada su diljem Europske unije 'europski izbori' za novu petogodišnju vlast u ovoj naddržavi. Te sam i zbog toga jedva čekao da se susretnem s ovima 'gore' čija stajališta cijenim, kako bih osluhnuo šta bi se to moglo uskoro izdešavati. Te kako bi se ti, eventualni novi procesi, mogli reflektirati i na nas 'dole'.

I već pri prvom takvom susretu, u utorak, u auli za mene groteskne zgradurde Europskog parlamenta, u posmodernističkom bistrou Astrid, saznadoh podatak koji mi dotad nije bio pri pameti. Da se od 1990. do 2015. godine iz zemalja jugoistočne Europe uključujući Hrvatsku i njene susjede, u zapadnu Europu iselilo više od 23 milijuna ljudi, pretežito kvalificiranih za raznorazne poslove. „Do ove, 2018. takvih je, siguran sam, već i 25 milijuna“, veli mi moj učevni sugovornik s visokim ugledom u „europskoj kući demokracije“.

A šta to vama znači, priupitah s početničkom radoznalošću.

„Ljudi bježe s neuređenih prostora na uređena tržišta – na uređeno tržište radne snage, na uređeno tržište znanja, vrijednosti i personaliteta. Ljudi bježe s politički zakorovljenih strništa u cvijetna polja izvjesnije budućnosti...To, naravno, nikako ne znači da zapadna Europa nema problema. Ima ih previše. Ali mladi, obrazovani i sposobni ljudi sa prostora europskog jugoistoka su, putem interneta, sveprisutnih društvenih mreža, kroz naobrazbu i direktnu komunikaciju danas svjesniji od onih jučer da su godine njihove radne produktivnosti, ljudskog i materijalnog ospoljenja - vremenski ograničeni. Svjesni su da nemaju dva-tri života pa da ih krčme za sebe i svoje potrebe, za dnevnu politiku, za državu koja i ne zna da oni postoje... Platforma zapadnoeuropskog kapitalizma, uz sve svoje kontadikcije, izaziva kod mladih i sposobnih ljudi refleksiju ka drugačijim potrebama i interesima od odnoga što se u zemljama tranzicije i novostvorenim državama balkanskog prostora zove domoljublje, lokalpatriotizam, odanost korijenima...“

Uh, šta mi sve to ovaj ispriča, pomislih u istom trenu kada moj vrli sugovornik zagazi u drugu temu, tijesno je nadovezujući s prethodnom. Započe mi o predstojećim europskim izborima na kojima će se, kako veli, nastaviti pad pučkih stranaka i ljevičara, a u usponu će ponovo biti desničari, populisti i radikali. Antieuropske snage.

Dođoh konačno doma ubijen paljbom neočekivanih podataka, ocjena i predviđanja. Otvorih stranice jednog od onih portala koji me svakodnevno zatrpavaju svojim sadržajima kako bih se odmakao od europskih prognoza, kad tamo „vladi Hrvatske nedostaju jasna vizija, razvojna strategija i odlučnost – odlučnost da se jasno odredi prema brojnim problemima, otvorenim pitanjima i izazovima... Previše je propuštenih prilika da se zemlja dovede u red, da se konačno isprave nelogičnosti i apsurdnosti sustava. Da se od Hrvatske napravi zemlja u kojoj stvari funkcioniraju, u kojoj su institucije učinkovite i u kojoj ljudi imaju u njih povjerenja. Drugim riječima, da bude zemlja u koju se više ljudi useljava nego što ih se iseljava... Hrvatska danas nema nikakvu obrazovnu ni razvojnu strategije, a ova Vlada po tom pitanju, osim tužnog performansa o reformi školstva, nije poduzela ništa. Hrvatska je zemlja s neučinkovitim, nepoticajnim i zastarjelim obrazovnim sustavom koji uopće nije usklađen sa tržištem rada, što se vidi u svim sektorima. Zbog toga danas imamo ozbiljan nedostatak kadrova u gotovo svim segmentima društva - od zdravstva i obrtništva, pa do turističkog sektora...“

Zagledah se u ove rečenice u nevjerici: da li to i dalje slušam europskog zvaničnika u postmodernističkom bistrou Astrid, ili čitam tekstove iz Hrvatske? Da u potpisu gornjih redaka ne ugledah pulskog gradonačelnika Borisa Miletića, časti mi moje, povjerovao bih da sam i dalje naćuljenih ušiju pored onog učevnog zvaničnika iz groteskne zgradurde Europskog parlamenta u Bruxellesu. Povjerovao bih da san i java nisu jedno te isto.

Vaš Furešt