Novosti

Holcim Laborant

19.12.2018

Bosanski jezik u školi

S gradom Labinom i s njegovim žiteljima svakojakih provenijencija, formalno gledano, povezuje me tek nekoliko osobnih prijateljstava. Prijateljstva su to na prvi pogled. Kao ljubav u negdašnja romantična vremena. Iskrene veze, bez računa!

Suštinsku omču su na mene, dakle, bacili sâm Grad i njegovi ljudi. I podno i gore: stotine slučajnih ili namjernih navraćanja u Podlabin i nebrojeni ulasci u taj čarobni, nesvakidašnji muzej kulture na otvorenome koji se šepuri cijelim prostranstvom Staroga Grada. To su te magije koje su od mene napravile roba koji ne može normalno disati ako je u Istri, a nije istodobno i među zidinama venecijanskog vremena koje je stalo i ostalo upravo tu. U Alboni. Kada ugledam svodove gradske palače, zagazim kroz gradske portune i dodirnem barokna pročelja negdanjih plemićkih dvorova – tada se i sâm osjećam uzvišenije i važnijim samome sebi. Jer se oči u oči susrećem s kulturom drevnog vremena i s istinskom, a ne lažno iskreiranom poviješću.

Ovakvim emocionalnim uvodom sam, zapravo, želio potvrditi kako nimalo nisam začuđen što je upravo ovdje, u labinskoj osnovnoj školi „Ivo Lola Ribar“ prvih dana ovog mjeseca počela nastava jednog manjinskog jezika, kulture, povijesti, geografije, likovne i glazbene umjetnosti. Nakon italijanske manjine i njenog jezika i kulture, na red je došla bošnjačka manjina.

Daleki preci današnjih labinskih Italijana izgradili su Albonu. Početkom 20. stoljeća izgradili su i Rašu. Te pokrenuli rudarsku industriju. Zar je, onda, previše ako se današnjim sljednicima njihovih predaka omogući da uče i govore italijanski jezik i da baštine svoju kulturu? A ako to nije previše prema italijanskoj zajednici, zašto bi bilo prema ostalim nacionalnim manjinama?

Poslije Italijana najbrojniji, decenijama u Titovo vrijeme, u Raši su radili Bosanci muslimanske vjeroispovijesti. Politika ih je početkom 90-tih godina prošlog stoljeća proglasila Bošnjacima, a za jezik bošnjačke zajednice zadržala je, ipak, naziv „bosanski“. Bosanski jezik je, uz hrvatski i srpski, jedan od tri službena jezika u Bosni i Hercegovini. Procjene govore da ovim jezikom govori oko 2,2 milijuna ljudi u BiH, Crnoj Gori, Srbiji, na Kosovui Hrvatskoj, te bošnjačka iseljenička zajednica u Turskoj, zapadnoeuropskim zemljama i Sjevernoj Americi i Australiji. Prema podacima iz 2001. godine hrvatskim jezikom u Hrvatskoj govorio oko 21.000 ljudi (http://www.ethnologue.com/language/bos). U hrvatskom i srpskom jeziku službeni naziv za jezik Bošnjaka je „bošnjački“, dok je, dakle, u samoj bošnjačkoj zajednici nacionalni jezik imenovan "bosanskim" za koji je napisan i Pravopis bosanskoga jezika (Senahid Halilović, Pravopis bosanskoga jezika, Kulturno društvo Bošnjaka „Preporod“, Sarajevo, 1996.)

U hrvatskom jeziku, "bosanski jezik" je višeznačni naziv za južnoslavenski jezik, u prošlosti i sadašnjosti na različite načine povezivan s hiljadugošnjom poviješću zemlje Bosne. Dok zapadnoeuvropska germanska i romanska terminologija ne poznaju bošnjački već samo „bosanski jezik“. Isto je i u anglosanksonskom području ("bosnian language").

No, meni je ovoga puta ipak na pameti samo Labin, a u širem kontekstu cijela Istra. Jer iz osobne vizure mi se čini da gradu kulture, povijesti, umjetnosti i nacionalnih manjina kakav je ovaj grad i cijela Istra - kulturološki i demokratski diskursi i načela jedino i priliče. Povijesna uloga svake većine, valorizira se njenim odnosom prema manjinama! Bilo kakvo snagatorsvo nad slabijima nije nadmoćnost, ono je slabost. Također, i svaki oblik disharmonije s povijesnim temeljima ovog podneblja istinsku bi kulturu, suvremeno obrazovanje i najvrjednije tekovine demokracije mogao potisnuti u samo predvorje dnevnopolitičke iracionalnosti i moralne destrukcije. A od toga se Istra umjela braniti.

Ipak, današnji svijet internet-nacija, tweeter-diplomacije i facebook-revolucija širom Francuske, Belgije, Mađarske... već imaju utjecaja i na psihologiju masa u Labinu i cijeloj Istri. Jer, ukoliko je ispravno suditi po društvenim mrežama i forumima, pitanja jezika i kulture bošnjačke manjine u samo jednoj labinskoj osnovnoj školi, uzburkalo je ovdašnju javnost. Građanke i građani Labinštine su oko ove teme nesložni. Kao rogovi u vreći. Po jednima, uvođenje manjinskih jezika u istarski obrazovni sustav je norma suvremenog multikulturalizma. Za druge je to „glupost“ makar su to dobrovoljne aktivnosti učenika u vannastavno vrijeme. Za treće je to neprihvatljivo. Za četvrte, sramota za vlast i za „stado“ koje takve vlasti slijedi.

Alisa je na forumu Radio Labina napisala da podržava sve vrste učenja i napredovanja...“Bravo Labin, jer i sve druge manjine u Hrvatskoj imaju takvu mogućnost, Italijani, Mađari itd.“ I Jasna vjeruje da od „viška znanja glava ne boli“, a Mensura podsjeća da je svako učenje bolje od neznanja. Sličnog je stava i Amela jer je „svako novo znanje vrijednost i bogatstvo“, ali misli da bi trebalo prvo naučiti domaći autohtoni istrijanski jezik „koji će, ne vrati li se u škole i domove, generacijski nestati“. Aleksandar se ne slaže jer „pola ljudi iz labinskih sela ne zna hrvatski već pričaju po domaće, staroistarskim dijelektom“, te poručuje: „Istrijani moji, i pokle Učke postoji svijet“! Dejan misli da je 'čorbu' opet zakuhala politika radi „razdvajanja ljudi, a sada i djece, niš drugo“. Cvetko je protiv manjinskih jezika, jer „već sutra može na red doći i kineski“. Zlatko cijelu ovu temu svodi na premodulaciju 'mekog' afrikata „ć“ u 'tvrdi' „č“ zbog čega će djeca u Labinu uskoro znati izgovariti mačka, četka, točka...

Danijeli nije jasno zašto toliko negativnih komentara na bosanki jezik i kulturu „ako su engleski, francuski i njemački obavezni predmeti, pa ipak se ni roditelji ni djeca ne bune“. Mirela misli da je u naravi ovdašnjih ljudi da „udaraju kontru uvijek i za sve što je novo i drugačije“, jer smo u tome najbolji majstori. Admira i Orna smatraju da „nije suština samo u jeziku već u bosanskoj kulturi“, te da svaku vrstu multikulturalnosti treba podržavati. Toni živi u uvjerenju da je „Hrvatska isključivo rimokatorička zemlja“, a susjednu BiH naziva „bliskim istokom“ u kojem se „dira u najjaču i najrašireniju vjeru svijeta“. „Nema problema što su uveli svoj jezik i ovdje kod nas, uvest ćemo i mi njima srpsko-hrvatski u Sarajevu, Bihaću, i Mostaru“, poručuje Toni. Hidajeta odgovara Toniju da svi mi, suštinski, pričamo istim jezikom, da pišemo latiničnim pismo i da se svi dobro razumijemo. Goran smatra da se uvođenjem manjinskih jezika u svakodnevni život „sugrađane pokušava prikazati različitima u onome u čemu smo isti“. Valter apelira da svi treba da poštujmo sve oko sebe, jer „svako od nas traži svoju zraku sunca da mu sjaji“ i poziva ljude da se ne dijele „ni na kojoj osnovi“. MeCrisyla Mull je također za to da „makar djeca imaju pravo da ne razmišljaju o nacionalnoj pripadnosti“... Razdvajati djecu po nacionalnosti i direktno obilježavanje bošnjačke manjine je fašizam“. Tačku na forumu, uz brojne pohvale i kritike, stavila je Ana: „Moje dijete, jedino bez bosanskih korijena, pohađa bosanski jezik i kulturu, jer je to bila njezina volja“.

A Senida se, razočarana tokom debate, odlučila parafrazirati starogrčkog mudrug Sokrata: „Mudar čovjek uči iz svega što ga okružuje, običan čovjek uči iz vlastitog iskustva, dok glupavi ne uče, jer su umislili da im znanje nije potrebno“!

Vaš Furešt