Novosti

07.03.2019

Od prvog hrvatskog predsjednika, do hrvatskog turizma danas i sutra

Zahvaljujući spletu raznoraznih profesionalnih okolnosti, u rujnu već daleke 1991. godine, imao sam se prigodu naći u tadašnjem uredu dr. Franje Tuđmana u palači Pongratz u Visokoj ulici na Gornjem gradu. 

U tom trenutku dr. Tuđman je obnašao dužnost predsjednika Republike Hrvatske jer 25. 6. 1991. Hrvatski sabor već bio donio Ustavnu odluku o proglašenju samostalne i suverende hrvatske države. Tek od kolovoza 1992., nakon prvih predsjedničkih izbora, dr. Tuđman je postao i prvi hratski predsjednik izabran narodnom voljom, pa je njegov ured s Gornjeg grada preseljen u Banske dvorime na Trgu sv. Marka. Nakon raketiranja Banskih dvora 7. listopada 1991. od strane JNA, sjedište Predsjednika Republike preseljeno je na današnju lokaciju, u Vilu Zagorje na Pantovčaku.

U tom trenutku rat u Hrvatskoj je bio u toku i u potpunoj izvjesnosti da će biti razoran, vrlo kompleksan i dugotrajan. A domovinskom ratu je, kao što je poznato prethodila pobuna dijela srpskog pučanstva u Hrvatskoj (tzv. 'balvan revolucija' u Kninskoj Krajini) koja je izbila u ljeto 1990. i po sistemu domino-efekta izazvala lančanu reakciju u vidu manjih oružanih incidenata ili sukoba u Lici, Baniji, Slavoniji i Baranji. 

Toga sunčanog rujanskog dana moj kamerman, vozač, tonski snimatelj i ja vraćali smo se upravo iz Knina s tamošnjih predratnih dešavanja. Vozili smo prema Zagrebu iako nam je krajnje odredište bilo Sarajevo jer sam, nakon telefonskog razgovora s predsjednikovim ljudima u njegovom uredu, potpuno neočekivano uspio 'isposlovati' kraći susret i „on-the-record“ razgovor s predsjednikom Tuđmanom. I to pred tv kamerama tadašnjeg Yutela. 

Umjesto unaprijed dogovorenog „blic-intervjua od nekoliko minuta“ u povodu 'balvan revolucije' i trenutnog stanja u Hrvatskoj, naš prvi neočekivani susret se pretvorio u iscrpnu i sveobuhvatnu analizu raspada tadašnje SFRJ i mogućih daljih događanja, o odnosima Hrvatske sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom, mogućim ratnim zapletima i raspletima, ulozi JNA u svemu tome, pa sve do budućnosti i strategijskim usmjerenjima Hrvatske nakon rata.

Imajući višedecenijsku duhovnu, rodbinsku, prijateljsku i poslovnu vezu s hrvatskom Istrom, ovoga se davnašnjeg susreta s dr. Tuđmanom prisjećam često i jasno kao da se sve izdogađalo prije nekoliko dana ili nekoliko tjedana. I gotovo uvijek mi se takva sjećanja vraćaju približno u ovo doba godine kada se priroda otima predugoj zimskoj studeni, kada nas sunce počinje prividno milkiti izdašnije nego u druga godišnja doba i kada turizam u Istri i cijeloj Hrvatskoj postaje sve dominantnija tema. 

Upravo zbog ovog posljednjeg (zbog turizma) cijenim da bi moj davnašnji i u javnom životu davno zaboravljeni razgovor s dr. Tuđmanom na Gornjem gradu s kraja ljeta 1991. godine, mogao možda biti zanimljiv i poučan svima onima kojima se ova moja fureštanja čitaju, a osobito onima kojima turizam jeste ili bi mogao biti izvorom života. 

Evo, zato, makar nekoliko manje poznatih sekvenci iz tog televizijskog intervjua koji je samo dan nakon snimanja objavljen na TV kanalu Yutel, u to vrijeme prvoj i jedinoj komercijalnoj televiziji u bivšoj Jugoslaviji. 

Dakle, govoreći o tome kakva bi „nova, slobodna i demokratska Hrvatska“ trebala biti nakon Domovinskog rata (koji je s 'balvan revolucijom' u Kninu formalno već bio počeo), dr. Tuđman se, dobro se sjećam, vojničkom hitrošću i odvažnošću u trenu cimnuo od predsjedničkog stola i, odgurnuvši udobnu uredsku fotelju ispod sebe kao katapultirana se uspravi, i poput kakvog vrtuljka okrenu se prema zidu s topografskim prikazom cjelokupnog hrvatskog teritorija. 

Kamerman, tonski snimatelj i ja bili smo skamenjeni i zblanuti kao mutavci. Ja, zbog iznenadne predsjednikove reakcije, a kamerman i tonac zbog toga što im je predsjednik države „pobjegao“ iz kadra i od mikrofona.
„Vidite li dobro ovu zemljopisnu mapu, ovdje“? - upitao nas je uljuđenim, dubokim ravnolinijskim tonom, milujući desnom rukom papirnate pejsaže na zidu. 

Ne sačekujući da mu kao novinar i 'šef ekipe' uzvratim bilo kakvim logičkim odgovorom (a već sam bio zauistio da izgovorim jednu od najlogičnijih frazetina tipa: „Da, predsjedniče, vidimo“, a kamerman i tonac su se u tom trenutku još uvijek borili s novim kadriranjem i ozvučenjem „odbjeglog“ predsjednika), dr. Tuđman je, sjećam se kao da je bilo jučer, već bio nastavio svoje futurističko kazivanje. 

Dok je još povlačio rukom prema istočnim granicama Hrvatske, uslijedila je ona tipična emotivnozanosna Tuđmanova retorika: „Svaki milimetar ovog teritorija jednoga će dana biti slobodan. Sve će ovo biti hrvatska zemlja... A kada budemo slobodna, neovisna i demokratska država, tek tada ćemo moći raditi i na njenom prosperitetu...Vidite li ovo“ (povukao je desnom rukom preko nizinskog dijela Istočnohrvatske ravnice od pridravske nizine oko Osijeka, preko slavonske Podravine, Baranje, vukovarsko-đakovačke ravnice do bosutske Posavine) „ovdje ćemo imati obilatu i zdravu hranu za pola Europe. Ali, tu hrvatsku hranu mi nećemo izvoziti drugima. Ne! Europski će narodi biti naši gosti. Sva hrvatska hrana će se jesti ovdje, u Hrvatskoj, na hrvatskom Jadranu, na Plitvicama, u Gorskom kotaru. A da bi nam europski turisti i gosti uopće došli i pojeli našu vrhunsku hrvatsku hranu s ovih ravnica (pokazuje rukom Slavoniju), mi ćemo morati izgraditi hrvatske autoceste. I ne samo prema našem Jadranu već i ka drugim prirodnim ljepotama naše Hrvatske“, rekao je povlačeći rokom preko zemljopisne karte na zidu od Savudrije prema Dubrovniku, pa od Slavonije prema Međumurju. 

Premjestivši olovku iz desne u lijevu ruku, kažiprstom je uštimao naočale i nastavio: „Kao što vidite, naša dugoročna nacionalna strategija je turizam jer za to, usred Europe, imamo zemlju s jedinstvenim prirodnim ljepotama. Ali to ne znači da ćemo zapostaviti industriju i druga gospodarstva. Ne! Hrvatska je bila i bit će i industrijalizarana zemlja. Mi nikada više ne smijemo biti ovisni u onome što nas može ponovno koštati neslobode za naše hrvatske građane...“.
Tako je govorio prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman prije 28. godina. 

Od tada do danas Hrvatska je postala popularna turistička destinacija na mapi Europe i svijeta. Riječ 'turizam' se u ovoj zemlji, čini mi se, javno promeće neusporedivo frekventnije od svake druge, pa i od riječi „ekonomija“, „digitalizacija“, „informatizacija“, „razvoj“, „robotika“, „ekonomska kriza“ ili „novi svjetski poredak“ na primjer. 

Turizam je u svim hrvatskim razvojnim planovima obilježen strateškom granom gospodarstva, a turistički prihodi se smatraju glavnim osloncem hrvatskog godišnjeg proračuna. 

Istodobno neke hrvatske demografske projekcije govore da bi Hrvatska do 2050. mogla ostati bez gotovo plovice svojih stanovnika zbog iseljavanja u druge, prosperitetnije zemlje koje nemaju ni Jadransko more ni istočno hrvatske žitnice.

Zbog toga, sve brojniji hrvatski ekonomisti s prestižnim zvanjima, titulama, znanjem i međunarodnim iskustvima upozoravaju, a ja na to kao vaš Furešt podjećam, da je Hrvatskoj neodgodivo i najhitnije potreban 'kopernikanski preobrat' kako bi se osim stanovitog uspjeha u turizmu, hrvatsko gospodarstvo zaokrenulo i ka industrijalizaciji, robotizaciji, informatizaciji, digitalizaciji i svemu onome što tradicionalnu industriju, produktivnost rada i cijela gospodarstva danas, dovodi u izravnu vezu sa suvremenim znanjima i kompetencijima bez kojih nema suživota u nadolazećem dobu „Nove civilizacije“. 

Iako ugledni ekonomisti i drugi znantvenici sve glasnije i učestalije podsjećaju da je turizam uslužna djelatnost i da u ovoj grani gospodarstva nema novostvorene vrijednosti, niti turizam može biti pokretačem društvenog i gospodarskog razvoja. Novostvorena vrijednost u svakoj zemlji svijeta dolazi iz znanja, industrijske proizvodnje i novostvorenih dobara koja su utemeljena na informacionim tehnologijama budućnosti. Budućnosti koja je u gospodarski razvijenom svijetu uveliko počela, a koju je i prvi hrvatski predsjednik, ma koliko u ponečem možda i bio kontroverzan, izvanredno predosjećao. 

Iako nisam ekonomista, a pogotovo nisam znanstvenik globalnog značaja, čisto ljudski i logički, kao najobičniji furešt s nemirnim duhom, predosjećam da bi za Hrvatsku bilo pogubno ako bi ikada postala 'zemljom kuhara i konobara', ili ako bi je njene vođe bez vizionarstva, preobrazile u oazu europskih kostoboljnih umirovljenika. Na novim znanjima za „Novu civilizaciju“ i na informatičkim tehnologijama budućnosti, trebalo bi da počiva i budućnost Hrvatske. Ne zapostavljajući turizam! 

Vaš Furešt

www.radiolabin.hr-5