Novosti

27.03.2019

Hapšenja u Puli, Mali i Veliki brat su na sigurnom!

Kako je počelo i kako mojem fureštanskom nosu trenutno miriše, privođenje bivših menadžera Uljanika bi se uskoro moglo proširiti i na one koji su, radničkim znojem i žuljevima stvarana javna dobra, u dosluhu s krupnim ribama, pretvarali u privatno vlasništvo. Mirno može i dalje spavati samo Mali hrvatski brat onog Velikog brata. Taj Mali hrvatski brat Velikog brata živi u Zagrebu. Veliki brat, kao što znamo, živi u Washingtonu. A njegov Polubrat, gotovo Sijamski blizanac, stalnu adresu boravka za sada, ima u Bruxellesu.

Da ne kompliciram dalje, moja fureštanska hipoteza je jasna: nova svjetska religija se zove „globalizacija“. Njeni vodeći propovjednici su u Svjetskoj banci (WB), Međunarodnom monetarnom fondu (MMF) i Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO). Sve ostalo je sitna boranija. A Uljanik ni toliko – tek grahovo zrnce.

Takozvani „apsolutni tržišni sistem“ izrodio se u „apsolutni tržišni fundamentalizam“ javno poznatiji kao „neoliberalna ekonomija“, u kojem je profit mjera vrijesnosti svemu ostalome. Moral, humanizam, solidarnost..., to za ovu novu globalnu religiju ne samo da nije prioritet, nego su i oprečne vrijednosti novostvorenoj logici profita. 

Takozvani „apsolutni kapitalizam“ je nova ideologija. Ni ona ne uvažava ljudsku saosjećajnost i brigu o čovjeku, radniku, radničkoj obitelji. Njena opsesija su gomile novca, raskoš i raskalašenost. Radnička obespravljenost, bijeda na stotine miliona ljudi i globalna nepravda ideologiju „apsolutnog kapitalizma“ ne zanimaju. 

Upravo zato, „apsolutna globalizacija“ koja nije rukovođena pravdom, racionalnošću, suosjećanjem i zdravim razumom, najveća je prijetnja humanizmu, odgovornom upravljanju svijetom i cjelokupnoj civilizaciji. Devetnaest tjedana „Žutih prsluka“ u Francuskoj, marširanja obespravljenih građana u SAD-u, Belgiji, Mađarskoj, Albaniji, Grčkoj, Srbiji... tek su samo simbolični nagovještaji onoga što je globalizacija napravila od 80 posto čovječanstva.

Pulski Uljanik je, dakle, samo zrnce na globalnoj mapi trgovinskog protekcionizma skrojenog u Sjedinjenim Američkim Državama, a ponizno prigrljenog u Europskoj uniji, čija je i Hrvatska punopravna članica.

Velikom bratu i njegovom sluganskom Polubratu je dopušteno da imaju relativno neglobaliziranu ekonomiju, ali svi drugi moraju biti globalizirani. 

Njima je dopušteno da dijele poticaje i državne subvencije slabim, posrnulim ili strateškim kompanijama. Svima drugima to, u ime slobodne tržišne konkurencije, nije dopušteno. 

„Apsolutna tržišna sloboda“ je „aposoltna“ samo za Velikog brata i njegovog podlog Polubrata. Oni mogu da izvoze sve, pa i svako svoje indistrijsko smeće na naša „globalizirana tržišta“, ali na njihova „liberalna tržišta“ mogu ulaziti samo one robe, usluge, kapital i ljudi koje oni odaberu. Sve je drugo na režimu svakovrsnih ograničenja: od klasičnog proteksionističkog embarga, trgovinskih kvota i carinskih nameta, preko direktiva o standaridazaciji proizvoda i kontroli kvaliteta, pa sve do brojnih drugih svakojakih marifetluka kojima se jaki jačaju, a slabiji uništavaju.

Američki i zapadnoeuropski teolozi globalizacije i fundamentalisti takozvanih „tržišnih sloboda“, dakle, kreiraju svoje zakone - zakone džungle po kojima jači moraju pojesti slabijeg ukoliko drže do samouspostavljenog principa „ekonomske efikasnosti“. A moraju da do toga drže, jer bi se u suprotnom i sami mogli naći u raljama novoliberalnog diva koji jede i vlastitu djecu.

Elem, sva ova pohapšena bratija u Puli će biti ili neće biti kriva za kojekave formalne ili neformalne nezakonitosti u Uljaniku i široko unaokolo. Takva odluka je u rukama hrvatskoga pravosudnog lanca koji bi, po samoj definiciji pravne države, trebalo da bude politički neovisan i zanatski nepristrasan bez obzira što u Puli tradicionalno svaka faca poznaje svaku; svi imaju iste rituale javnog kavenisanja i promenade od Gradske tržmice i „Milana“ do Đardina; svi su dio malog „globalnog sela“ u kojem se sve zna i svi znaju svakog.

Tako će se jednom - uskoro ili sa zadrškom, saznati i to da bi Zagrebački brat Velikog brata iz Washingotona i njegovog Polubrata iz Bruxellesa, zasigurno nešto poduzeo za spasavanje Uljanika da je smio i mogao. Jer Veliki brat ima svoje računice, svoje favorite, svoje proizvođače i kupce brodova. I svoje bliske i dugoročne planove sa Hrvatskom. 

Jedan od planova je zasigurno uništenje svega onoga po čemu se mjeri stvarna suverenost. Brodska industrija je došla na red nakon što su pokorene banke, farmaceutika, petrokemija, najvredniji turistički resursi i nakon šti su, pesticidima i herbicidima Velikog brata i njegovog Pulubrata iz Bruxellesa, zatrovane sve iskonske hrvatske žitnice. 

Mali brat u Zagrebu je bespomoćan! Uljanik će prije ili kasnije morati pasti. A njegovi radnici i njihove obitelji koje neizmjerno žalim, prije ili kasnije bi mogli postati ono što za fanatične i besprizorne globaliste, Čovjek kao nekadašnja mjera svih vrijednosti, danas i jeste: „kolateralna šteta“ apsolutističkog globalizma bez granica, morala i suosjećajnosti.

Vaš Furešt

FOTO: Glas Istre