Novosti

15.05.2019

Neočekivani dan žalosti zbog očekivanog stečaja u Uljaniku

U doba svakodnevnih i svakovrsnih apsurda diljem pomahnitalog svijeta, ni dan žalosti zbog očekivane odluke o stečaju jednog privrednog društva nije nezamisliv kuriozitet.

Na taj očekivani dan odluke o stečaju nad Uljanikom, preciznije o formalnom početku invazivne eutanazije ovog nekadašnjeg europskog giganta, neki se cirkus morao dogoditi jer i dnevna politika ima svoje zakonomjenosti. Ali ovoliko cinizma na toliko malom prostoru i s toliko međusobne bliskosti kakva je i inače u malim sredinama nisu očekivali, vjerujem, ni najtvrđi nihilisti.
Zbog stečaja brodogradilišta, eto, zastave su morale biti spuštene na pola koplja na svim zgradama u kojima su smještena upravna tijela Grada Pule, trgovačka društava i ustanove kojima je Grad Pula vlasnik odnosno osnivač. Proglašena je zabrana održavanja svih zabavnih priredbi. Pravne osobe koje obavljaju televizijsku i radijsku djelatnost svoje programe su morale prilagoditi obilježavanju dana žalosti na način da su emitirale programe koji po svojoj naravi odgovaraju obilježavanju toga dana. Sve totalno isto kao da je umro nekakav veliki budžovan ili da se, nedaj Bože, desila kakva druga nedaća.

E sad, možete li zamisliti koliko bi nam se svijet smijao da je kojim slučajem hrvatska vlada, recimo, proglasila nacionalnim danom žalosti 15. lipnja 2018. kada je sjajna nogometna reprezentacija Hrvatske, u finalu svjetskog nogometnog prvenstva u Moskvi, izgubila sa 4:2?! Za mnoge kao i za mene to i jeste bila svojevrsna tragedija. Ali brate što ne ide, ne ide!

Možda usporedba i nije najsretnija, ali je više nego upitno zašto je gradonačelnik Pule Boris Miletić toga nesretnoga 13. dana svibnja, utvrdio smrtnost pulskog brodogradilišta iako je stečajni postupak nad Uljanikom formalno gledano tek otvoren? I zašto je u povodu tog teškog i nenadoknadivog gubitka za sve građane Pule, cijele Istre pa i Hrvatske, proglasio dan žalosti?

Rekao sam već u nekoj od prethodnih rečenica da i dnevna politika ima svoje zakonitosti. A jedna od njih je „gdje počinje politika, tu prestaje logika“. Druga zakonomjernost je da u politici ni matematika nije egzaktna nauka: dva plus dva nije uvijek četiri nego je onoliko koliko je kojoj vlasti ili političkoj partiji poterebno. Ima takvih apsurda koliko želite. 

Zašto bi onda bilo drugačije i u slučaju uljanikova stečaja? Potpuno je očekivano da će vladajući u Istarskoj županiji optuživati vladu u Zagrebu. Da vladini eksponenti u Županiji optužuju vladajuće. Da županijske opozicione stranke optužuju IDS, županijske i gradske vlasti. I potpuno je prirodno da od ovih pljušte optužbe prema opoziciji zbog navodne kolaboracije s HDZ-ovom vladom u Zagrebu.

Po mom neutralnom fureštanskom sudu, najbliži istini su one drugarice i drugovi iz Socijalističe radničke partije po kojima sva ova očekivana stečajna ujdurma oko Uljanika nema veze s trenutnim finansijskim problemima ovog nekadašnjeg giganta. Ne. Uljanik je žrtva dugoročnog plana lokalne i županijske vlastele, „hrvatskog kapitalizma“ i besramnog hrvatskog podaništva prema Europskoj uniji.

Suglasan sam i s ocjenom SRP da u ovoj teškoj gospodarskoj, ljudskoj, socijalnoj i etičkoj tragediji nema nevinih. Sve karike toga lanca je, zbog malo manje ili malo više nerada, izgrizla korozija: Vladu u Zagrebu, sve županijske i gradske strukture vlasti, poslovodstvo Uljanika, tvorničke i strukovne sindikate, te same radnike koji su vlasnici čak 47% dionica ovog brodograditelja. 

Doista, kako je moguće da i te radnike unutar zidina nije bilo briga što se s vlastitim poduzećem događa sve dok je plaća uredno stizala?

Bilo kako bilo, ono što nije uspjelo okupatorima u dva svjetska rata, kažu rezignirani Puljani, uspjelo je „hrvatskom kapitalizmu“ i kolektivnoj nebrizi. A nije žrtva samo Uljanik. Stotine i stotine velikih i nekada čuvenih tvrtki je nestalo u mulju političko-privatizacijsko-ortačkih nagodbi. Kao da je domaćoj vlasteli najvažnije da se u Hrvatskoj izbrišu tragovi prave industrije. Europskoj uniji kao da je najvažnije da nakon poslovne „invazije“ na Pelješkom mostu, Kinezi ne kroče još većom poslovnom 'šapom' i na istarske dokove. A lokalne vlasti kao da žive u iluziji da će s danom žalosti oprati blato sa svojih obraza! 

Istina je da južnoslavenski narodoni „pate od viška povijesti“ (Winston Churchill) i manjka pamćenja. Sve se ovdje prebrzo zaboravlja. Da li će tako biti i sa Uljanikom? Ne smijem gatati. Previše je u meni sentimenta prema radništvu jer sam i sâm iz takve obitelji. 

Bilo kako bilo volio bih kada bi se zaaadugo generacijama koje dolaze makar pripovijedalo kako je „ovdje, gdje su sada ovi hoteli, onaj casino tamo, ove marine ovdje i sve ove bogatunske jahte - nekada je bilo čuveno pulsko, hrvatsko i europsko brodogradilište s hiljadama i tisućama sretnih i zadovoljnih radnika...Sve dok jednog dana i do ovih dokova nisu stigli pipci hrvatskoga kapitalizma“. 

Makar i toliko bi bilo ljudski i pošteno prema gospodarskom dinosauru iz 1856. godine. 

Vaš Furešt