Novosti

Radio summer nights Radio Labin

17.07.2019

Ima li lijeka protiv zagušujećeg otpada?

Ko o čemu ja o komunalnom smeću i katastrofalnom sustavu gospodarenja otpadom u Istri. Pitate se zašto? Zato što kao, možda, nadprosječno ekološki osviješteni Furšt, ne mogu, ne želim i neću biti indiferentan prema prizorima koji ni u kom slučaju ne idu s narativom o Istri kao najrazvijenijoj hrvatskoj regiji. O 'Zelenoj' i 'Plavoj' Istri. O Istri kao vodećoj turističkoj destinaciji Hrvatske. O Istranima kao progresivnom dijelu europske zajednice...

Dapače, primitivne prakse i užasni prizori nebrige dijela ovdašnjeg pučanstva prema svome okolišu svakodnevno me bacaju u sve veću depresiju i beznađe da bi ovdje u doglednoj budućnosti išta moglo biti bolje kada je riječ o odnosu javne uprave i jedinki prema svome i tuđem otpadu. Nekoliko fotografija nastalih tokom proteklog vikenda tu oko nas, na istočnoj obali, više govore od svake riječi.

Prevrnute kontejnere za selektivno odlaganje otpada snimio sam usred Krnice prošloga petka ujutru. Ne zna se da li su se krhke i neprikladne plastične posude za selektiranje otpada prevrnule od pretovarenosti ili su poklekle pod lošom ljudskom namjerom. Bure zasigurno nije bilo. 

I tako, usred urbanog naselja i na očigled svih domaćih žitelja, turista i prolaznika, svima unaokolo smeće je bazdilo cijeli produženi vikend. Sve do ponedjeljka prije podne. Tada su se nadležni iz resornog komunalca sjetili da im je briga o smeću glavna djelatnost. Do tada sa servisnog broja 638-400 beživotni robot komunlanog poduzeća Herculanea je rutinerski odgovarao da je „radno vrijeme od ponedjeljka do petka, od 7 do 15 sati... U slučaju potrebe nazovite broj 543-061...“ I nazovem. Otud se javi ljubazni pričuvni radnik koji me u trenu uvjeri da je on samo obični portir koji „nadgleda lokaciju za odlaganje otpada“.

Pretrpane kontejnere plastičnim stolicama i kojekavim drugim kabastim kućnim viškovima natovarili su mještani Marčane. Punili su ih tokom cijelog tjedna sve dok u petak nisu prevršeni. Kada više ni iglu nisu mogli utrpati, s odlaganjem su nastavili uz kontejnere uprkos činjenci da je subotom uobičajena smjena turista i u njihovim, marčanskim, vilama i apartmanima.

Dva egzamplara ili uobičajeni prizori? 

Na žalost sve sam bliži zaključku da je ovo drugo u pitanju! Uprkos milijunima eura iz europskih strukturnih fondova i dalje je, koliko vidim, malo građana koji se pitaju što se događa sa smećem nakon što ga propisno ili nepropisno izbace iz svojih domova, trgovina, škola, tvornica... Te da li s činom iznošenja otpada prestaje osobna odgovornost za čistoću naše ulice, našega kvarta, naselja pa sve do ekosistema od kojeg nam ovisi opstanak?

Znam da se stare navike, kao i stereotipi i predsrasude, teško mijenjaju. Vrlo teško. Ali šta je sa zdravim razumom, brigom za zdravlje, civiliziranim ponašanjem, brigom o našem jednom jedinom Planetu i, na kraju, europskim pravilima koja je Hrvatska na svim razinama morala već prenijeti u svoje propise da bi uopće konkurirala za punopravno članstvo u EU i da bi to u konačnici 2013. i postala?

U mnogim europskim zemljama selektiranje i reciklaža otpada odavno nije tema javnih debata i medijskih kritika. U Danskoj je već prije dvadeset godine reciklirano više od 90% otpada. U drugim visoko uređenim državama se to kreće između 70 i 80 posto, smanjujući tako potrošnju svojih prirodnih resursa i svodeći razinu zagađenja svoga okoliša na isplanirane europske omjere.

Hrvatska bi se, koliko vidim, tek morala početi prilagođavati novim kodeksima i mijenjati navike bezbrižnog odbacivanja otpada na legalna i ilegalna smetlišta. Te što je moguće brže početi shvaćati ozbiljnost mogućih posljedica zbog nebrige prema opasnom otpadu kojim osobnim rukama i niskom razinom savjesti zagađujemo svoj najbliži okoliš, tlo s kojeg se hranimo, vodu koju pijemo i zrak kojeg dišemo. Dakle sve čime generiramo svoje osobne živote i goli opstanak budućih generacija!

U ovoj nužnoj promjeni navika, stavova, spoznaja i ponašanja, koliko vidim svojim fureštanskim okom, ne bi smjelo biti izuzetih. Svi smo na svoj način i po svojoj mjeri krivi, odgovorni i obavezni. Vlasti koje četvrt stoljeća spavaju medvjeđim snom. Komunalci koji su većinom recidiv takvog vladanja. I mi, građani, koji po lošoj navici uvijek krivicu vidimo na drugoj strani, nikada kod sebe. 

Entuzijasti “Zelene Istre” su u tom kontekstu u pravu: radikalna pozitivna promjena se može dogoditi samo ako su ljudima jasne, dokučive ili već vidljive koristi. U korisnoj i poučnoj brošuri ove udruge naglasak je zato i stavljen na praktične savjete i prinicipe ‘zero waste’ odnosno ‘nula otpada’ - pokreta koji transparentno dokazuje da je drastično smanjenje proizvodnje otpada u kućanstvima moguće ukoliko se slijedi najmanje pet temeljnih principa: 1. odbijanje onoga što nam ne treba, 2. reduciranje onoga što nam treba, 3. ponovna uporaba onoga što već posjedujemo, 4. recikliranje onoga što ne možemo ponovo koristiti i 5. kompostiranje svega ostalog što je biorazgradivo.

Osobna razina odgovornosti u svemu navedenom je itekako bitna za očuvanje životnog okoliša. Uloga obitelji, obrazovnih ustanova i medija je nezamljenjiva. Pa ipak, bez efikasnog sustava gospodarenja otpadom i prelaska na tzv. cirkularnu ekonomiju teško da će Istra biti značajno čistija. 

Bez sustavnih rješenja ni najbolja volja građana neće pomoći. Ali to ne znači da građani treba da šute i nijemo prolaze pored izvrnutih ili prepunih spremnika koji im, iz vikenda u vikend, smrde pred nosom! Sve dok ne kažete liječniku da vas nešto boli, lijek nećete dobiti. Zar ne?

Vaš Furešt