Novosti

Holcim Laborant

24.07.2019

Hrvatski turizam pada, a furešte nitko ne sluša?

Danas, kada je i pticama na grani poznato da su fantastično hrvatsko more, sunce i krajolici nedovoljni aduti zbog kojih bi sve osvješteniji strani turisti trpjeli astronomske cijene izvanpansionske potrošnje, neljubaznost ugostitelja, nepropisno odlaganje otpada i sveopću ekološku nekulturu - ovoga puta ću se drznuti i reprizirati ovdje ispisane retke prije više od dva i pol mjeseca, s početka svibnja kada je predsezona bila u zamahu. 

Tada sam na ovome mjestu objavio članak pod naslovom „Strani turisti novoga doba i domaće navike staroga kova“

Činim to zbog toga što se, na žalost, moje fureštanske prognoze ovogodišnje turističke sezone obistinjuju. Te što ni tada, u svibnju, kao ni sada u srpnju, fureštanska mišljenja i ocjene niko ne benda. Jer su sujete turističkih vlasti i pohlepa istarskih (i hrvatskih) ugostitelja jače od istine.

Tada, početkom svibnja, sam ovdje zapisao sljedeće.

U ljudskoj prirodi je da se jasnije vide i prije uočavaju tuđe falinke i nedjela. U vremenu egoizma, trke za profitom i dehumanizma dobrota i vrline drugih nisu na cijeni. Crne hronike su najčitanija novinska „štiva“. Loše vijesti su 'vijesti', dobre vijesti su za javnost nezanimljive. „Nek susjedu crkne krava“ preovlađujuća je logika ljudske podsvijesti, a drugi je uvijek krivlji od mene. Hvalisavost i narcizam ne svode se samo na „ja pa ja“ retoriku, već su takve pošasti odavno prerasle u pandemiju globalnog društva.

Nije ovo, dakako, nikakvo uvodno hipotetiziranje o nekakvoj novovremenoj filosofiji življenja niti o neoliberalnoj socijalnoj psihologiji. Nisam vam ja nikakav katedarski teoretik. Prorok ili mudrac još manje. Želim ovdje kao vaš dobronamjerni Furešt koji tumara svijetom, podijeliti gledišta o ovogodišnjoj turističkoj sezoni. 

Hrvatski ministar turizma Gari Cappelli ovih dana, dakle, govori o povećanju broja turista u prva tri mjeseca ove godine za 13 posto i povećanju broja noćenja za 7 posto. On najavaljuje nove rekorde od „oko 20 milijuna turista i oko 105 do 110 milijuna noćenja u 2019.“.
Nasuprot njegovoj statistici, živi ljudi u Istri u koži iznajmljivača tvrde da je ova godina počela lošije nego ijedna druga u posljednjih desetak godina. Na popunjenost kapaciteta u privatnim vilama i apartmanima osobno su mi se požalili Milan, Nada, Duška, Zoran, Milinko, Vera, Amir, Sandra, Davor, Ana, Željko, Selma, Anita, Branka, Pero, Predrag, Mima, Nadalina... Istina, optimizam iz njih još nije isčesnuo imajući u vidu da znaju za ćudi zapadnog turista novoga doba. Procvat interneta i brzina globalnog informiranja, uz sve ostalo, promijenili su i vrijeme planiranja godišnjih odmora. „Last minute“ je u modi novih generacija.

Ministar turizma se hvali rezultatima iz prvog tromjesečja u koje su uključene i zimske radosti, a moji sugovornici govore o lošijoj popunjenosti u top-sezoni. Ministar Cappelli govori o onome što se desilo, o procjenama i očekivanjima, a živi istarski ljudi-iznajmljivači brinu o top-sezoni i faktima koji upućuju na slabiju ovogodišnju popunjenost. Ministar se hvali novom strategijom Vlade, „novim paketom turističkih zakona“ i navodnim „olakšicama za turističku industriju i gospodarstvo općenito“, a tek samo rijetki iznajmljivači strahuju zbog Nijemaca koji su odlučili ostati u domovini i zbog neočekivane migracije tradicionalnih gostiju na druge destinacije.

Za lošiju popunjenost u privatnom smještaju, većina koje sam imao priliku anketirati o razlozima ovogodišnjeg podbačaja, krivicu vide u ćudima prirode ili volji Stvoritelja koji su nas u dane Uskrsa i prvomajskog praznika „kažnjavali“ kišom, vjetrom i ispod prosječnim temperaturama. Ogromna većina mojih sugovornika nije imala „živac“ koji bi ga mogao navesti na prepoznavanje osobnih slabosti. 

O hrvatskom ministru turizma da i ne govorim. Ministrova pozicija mu ne dopušta da vidi da bi sezona mogla biti lošija od prošlogodišnje, a nema talenta ni za spoznaju čime su to zemlje konkurencije pridobile njegove statističke posjetitelje. 

Dok ministar Cappelli vjeruje da će „novi zakon o turističkim zajednicama, članarini i pristojbama osigurati novi konkurentni identitet Republike Hrvatske", dosadašnji tradicionalni posjetitelji se u sve većem broju vraćaju ka Grčkoj, zaokreću prema Španjolskoj, Malti, Cipru, Francuskoj, Turskoj, Italiji i Portugalu. Ili nove izazove i želju za doživljajem provjeravaju u Ujedinjenom Kraljevstvu, egzotičnim zemljama Azije, u Indokini, u zemljama Belenuxa, u Skandinaviji, Južnoj i Sjevernoj Americi... 

Umjesto sunca, mora i krajolika, doživljaj i osobne impresije su u vremenu globalne mobility filosofije, kažu turistički znalci, najvažniji faktori dobrog planiranja kratkotrajnog izleta i godišnjeg odmora. U to sam se osobno uvjerio u dane uskrsnih i prvomajskih praznika.
Nikome koga sam od stranih turista upoznao proteklih dana u Istri nisu primarno smetale monsunske proljetne kiše, loše vrijeme, istarska bura, niti bilo što drugo što su kazne prirode ili volja Svevišnjeg. Informacione tehnologije su im unaprijed omogućile precizan uvid u dnevnu, tjednu i srednjoročnu prognozu vremena. Meteo-servisi su im unaprijed izdiktirali sadržaj u putnim torbama: kišobrane, vjetrovke i kabanice umjesto kupaćih gaća i kostima. Zapadnjaci su, kao što i sami znate, generalno tolerantniji od južnoslavenskih naroda koji su plahoviti i sve nam se mora dešavati po recepturi „danas za danas“.

No, šta to ipak stranim turistima najviše smeta, a što domaći ne vide?

Opći javni javašluk je na prvom mjestu: bageri, drobilice, asfaltpolagači, usporeni radnici i posljedično zakrčenje na cestama upravo u dane očekivanog priliva turista. Šlamperaj u rekonstrukciji, nadzoru i završnoj obradi puteva, kružnih tokova, trotoara i parkirališta u Puli i njenoj okolici navodili su mi kao ilustraciju. Posvuda prepuni kontejneri kućnog otpada, prespora i neefikasna infrastruktura upravljanja otpadom. Zapuštenost kupališta na istočnoj obali Istre i odsustvo ljudske brižnosti prema izdašnoj prirodi...

Cijene svakodnevnih potrepština u tržnim centrima, restoranima, kafeima i na gradskim tržnicama također su dio šok-paketa kojim Hrvatska i ove godine ulazi u top-sezonu. Domaći trgovci se prave mutavcima ako vjeruju da Belgijanci, Nijemci, Nizozemci, Austrijanci, Italijani, Francuzi... ne znaju kakve su cijene istih proizvoda u njihovim aldijima, kauflandima, bauhausima, konzumima, plodinama, mirakolima...

Usred Bruxellesa cijena prvoklasnih banana je od 0,90 centi do 2 eura onih organskog porijekla. U Kauflandu u Puli u utorak su bile 9,79 eura, nisu prve kvalitete i nema klasificirane ponude. Mozarela s jednakom koncentracijom masnoće u Lidlu u Njemačkoj je oko pola eura, a u tom istom njemačkom lancu u Puli, skuplja je od jednog eura po jednom pakiranju. 

Gotovo svi proizvodi koje su strani turisti uspoređivali u DM trgovinama u Istri skuplji su od 10 do 60 posto nego u njihovim zemljama. Sol za upijanje vlage od 450 grama u Pevecu i Kauflandu košta oko 5 eura, a u Belgiji i Nizozemskoj oko jedan euro. Jogurt od pola litra vrhunske kvalitete u Aldiju u Belgiji košta 49 centi, a u marketima „Stanić“ u Istri koji se u medijima reklamira najjeftinijim, košta 80,45 kuna (više nego duplo). Svi mliječni proizvodi, povrće, voće, kozmetika, kućanski uređaji, zanatske usluge, servisi... sve je neusporedivo skuplje ili je na nivou cijena u zemljama s višestruko većim osobnim primanjima, većom produktivnosti i s neusporedivom konkurenciojom. Kava, pivo i kokteli su skuplji na pulskom Forumu i u kafeima u Rapcu nego usred Barcelone, Nice, Lisabona ili u Malagi (gradu sunca i Pabla Picassa).... O gastro-eno ponudi u Turskoj da i ne govorim.

O kvaliteti proizvoda koji se s istom tržišnom markom prodaju u Hrvatskoj i u zemljama Zapadne Europe davno sam ovdje pisao i ništa tome nemam oduzeti. Ono što strane turiste također iritira je i sve slabija kontrola kvalitete „autohtonih istarskih proizvoda“ poput 'hladno prešanog djevičanskog maslinovog ulja', domaćih vina, meda, eteričnih ulja i koječega drugog što se prodaje pod brandom ovog podneblja. 

Doista, „sustav“ je možda ono čega u ovoj dražesnoj zemlji najviše fali! Jer državu državom i čini sustav/sistem. Prirodne datosti, more, sunce i krajolici čine tek samo zemljopisnu realnost koja, kao što se sve očiglednije vidi, nije dovoljna za ukupni doživljaj i dugo pamćenje. 

Vaš Furešt