Novosti

09.11.2019

La Dama Poderosa

„Široko prihvaćena ideja je da su mrtvi odsutni, sahranjeni i otišli. Stavimo i ploču na grob da ne mogu pobjeći. Ali kako je to čudna ideja – da su mrtvi odsutni. Život dolazi iz nečega što je skriveno, što mi ne poznajemo. Pojavi se iz nepoznatog i onda se vrati u nepoznato.“
B. Hellinger

Ovih dana posjećivali smo grobove naših dragih i svih onih koji su napustili svoje ovozemaljsko postojanje. To su dani kada promišljamo o smrti i kraju našega života, ako nismo previše okupirani oko drugih stvari kako bi ovu činjenicu kraja smetnuli s uma. Ovi dani dobar su poziv da malo reflektiramo o svom životu i napravimo svojevrsnu inventuru našega života. Kada smo suočeni sa smrću, tada sve nebitne stvari „padaju u vodu“. Odjednom dolazimo u kontakt sa samom srži Života i na površini ostaju bitne i esencijalne stvari. Najbolje to znaju osobe koje su oboljele ili preboljele neku smrtonosnu bolest, kao što je to npr. karcinom. Vrlo često osobe govore i navodi se u literaturi kako im je ta bolest bila svojevrsni dar, ta bolest postaje prekretnica u životu. 


U mnogim drevnim crkvenim redovima postojao je običaj da se svakog mjeseca odabere jedan dan kada će redovnici/redovnice razmišljati o smrti. Na mnogim slikama pronaći ćemo prizore svetca koji pored sebe imaju lubanju, svojevrsni podsjetnik da sve prolazi. U Meksiku i Americi počinje se širiti tradicijski kult pod nazivom Santa Muerte ili Gospa od Svete Smrti vraćajući ponovno svijest o kraju našega života. Potisnuli smo smrt u bolnice, daleko od naših očiju, moderno društvo izgubilo je osjećaj i rituale koji su pratili smrt i umiranje, a sve što se potiskuje vrlo brzo se vraća natrag u nekom obliku, pa ne čudi da ovaj novi pokret ima toliko veliki utjecaj i da se širi na mnoge aspekte života kao što je dizajn, ikonografija itd.


Smrt je jedina sigurna činjenica koju znamo o Životu! Ona je apsolutna istina. Postoje samo dva pravca: prihvatiti je ili bježati od nje. Ako je prihvatimo onda imamo mogućnost da prihvatimo i sam Život. Ako bježimo od smrti u konačnici bježimo od Života. Da li je moguće u potpunosti prihvatiti smrt? Vjerujem da smo uvijek između, ponekad više u prihvaćanju, ponekad lagano u otporu, a nekada u nijekanju njezinog postojanja. Plešemo između svih ovih krajnosti, tražeći način kako da je pogledamo u oči, osmišljavajući kut i perspektivu koja može podnijeti njezin pogled! A gdje si ti dragi čitatelju na toj liniji?


A da zastanemo na trenutak!?
Da prestanemo juriti, trčati i bježati!?
Da je pogledamo u oči!?
Čeka nas, mene i tebe,
tamo na kraju dana,
tamo gdje sve staje i prestaje,
tamo gdje započinje nepoznato,
neshvatljivo i Novo.

Bojiš se?

I ja mislim da se bojim…
Ne bojim se kraja,
bojim se nestati,
zastrašuje me pomisao
gubitka sebe,
gubitka slagalice
što je cijeli život gradim
i predano slažem
i uvjevaram sebe
da sve to negjde
u dubini jesam.

A Ona i dalje stoji
i neumorno čeka,
kao jedina konstanta
što je nepromjenjiva
u ovome nestalnome
svijetu.

Najlakše bi bilo
ponovno skrenuti pogled,
gledati dolje prema zemlji
ili visoko prema nebu,
praviti se kao da je nema,
kao da se ne poznajemo
i neznamo.

A Ona i dalje samo šuti,
na njezinom licu
nema niti jednoga znaka,
samo prokleto šuti,
i gleda u smjeru
moga sata
što kuca i bije,
niti staje,
niti milimetra
odstupa od sljedećega
daha.

„Nazivaju te anđelom“ –
pomišljam u sebi,
smijem se i plačem
i odustajem da se borim.
Dobila si ovu bitku,
ali rat još uvijek traje.

Na njenom licu
nazire se osmjeh!
Otvara dlanove svoje!
Zbunjen sam
neprijateljem mojim..
Pomiče usne svoje,
glas joj britak
dopire do ušiju mojih -
poput tihoga
šapta kaže:

Život ti dajem!

Antonio Mrzlić
#soulguide
amerselli@gmail.com