Besplatna terapija

Jedna od zanimacija koju su neki u svom djetinjstvu primjenjivali bila je pisanje dnevnika. Neki dan i danas primjenjuju taj način bavljenja sobom. Vrlo jednostavna, korisna metoda koja od nas zahtjeva tek 15 do 20 minuta, poprilično jeftina, a može dati dobre rezultate i doprinijeti našem mentalnom i psihosocijalnom zdravlju.

Pisanje ili vođenje dnevnika je nešto što je prije svega zapisivanje svojim misli, osjećaja, odnosa i događaja u kojima se nalazimo. To je intimna praksa, koju zadržavamo isključivo za sebe i ne dijelimo je s ostatkom svoga svijeta. Vođenje dnevnika ima razne inačice kao što su: jutarnje stranice, bijes na papiru, art dnevnik… Može se raditi na razne načine: kroz pisanje, slikanje ili crtanje, pravljenje kolaža od starih časopisa ili kroz kombinaciju različitih načina izražavanja.

To može biti svojevrsni mali ritual koji će postati djelom našega dana. Ima ljudi koji vole pisati čim se ujutro probude, dok strukture ega još uvijek nisu „probuđene“. Na ovakav način dopuštamo struji naše svijesti da stvara rečenice na papiru. U ovakvim slučajevima je dobro pisati bez da puno kritički razmišljamo o tome što pišemo. Samo dopuštamo našoj ruci da piše i zapisuje što god želi. Drugi vole to činiti navečer, na kraju dana, kada im pisanje omogućuje da prorade dnevne događaje i naprave jedan svojevrsni zaključak dana kako bi mogli drugo jutro započeti sasvim novi dan.

Zapisivanje svojim misli, osjećaja i događaja koji nam se događaju ima izuzetan terapijski učinak. Mnogi se sa životom nose tako da potiskuju stvari u sebi, da talože slojeve i slojeve raznih „materijala“ koji u konačnici s vremenom mogu postati toksični i štetni. Pisanje omogućava da „izbacujemo“ iz sebe i prorađujemo sadržaj koji se nalazi u nama. To je odličan način da podržimo svoje mentalno i emocionalno zdravlje, što će u konačnici imati i pozitivan efekt i na naše fizičko tijelo jer sve sačinjava jednu cjelinu u kojoj razni dijelovi ovise jedan o drugome.

Ukoliko se odlučite na pisanje preporučujem vam da samo zapisujete i prvih dva mjeseca ne čitate ono što ste stavili na papir. Čovjek je biće koje „živi sa sobom“ 0-24 h / sedam dana u tjednu. Nemamo puno prilika da napravimo odmak od sebe, da sagledamo naše misli, dominantne osjećaje, ljude koje privlačimo i događaje koje kreiramo.

Kada prođe par mjeseci pisanja možemo uzeti različite bojice i podcrtati određene stvari: spoznaje o sebi/ dominantni osjećaji/ intuitivna vodstva / korake koje želim poduzeti… Kad smo uključeni u neki odnos s određenom osobom, a osobito što je taj odnos intenzivniji to nam je teže da vidimo širu sliku. Ponekad će nam netko iz okoline nešto došapnuti i dati svoje mišljenje, što u prvu ruku i nećemo moći povezati s onime što mi doživljavamo. Intenzitet nam ne pruža priliku refleksije i odmaka. Samo zamislite kako je to biti u jednom tako intenzivnom odnosu sa sobom. U konačnici onda pisanje postaje i jedan vid meditacije jer postajemo „promatrač“ svog vlastitog života.

Svaka metoda i teorija ima svoju puninu i svrhu kada zaživi i bude stavljena u praksu. Stoga ne preostaje drugo nego pronaći bilježnicu, kemijsku, bojice, tempere, stare časopise i krenuti. Ako se primimo jedne tehnike, učinimo od nje svoju svakodnevnu praksu i imamo hrabrosti istrajati, plod uvijek se pojavi kao razultat naše potrage.

Antonio Mrzlić
amerselli@gmail.com